Ivica Buljan, pozorišni režiser, za “Glas Srpske”: Predrasude možemo da razbijemo samo učenjem

Ovako je razgovor za “Glas Srpske” započeo pozorišni reditelj Ivica Buljan, koji već neko vrijeme boravi u Banjaluci gdje u Narodnom pozorištu Republike Srpske režira predstavu “Mali ratovi i kabine Zare” po tekstu Vide Davidović. Praizvedba predstave zakazana je za 15. mart u 20 časova, na velikoj sceni ovog teatra.

 - Vraćam se na Gavelinu, zanimljivu pretpostavku. Branko Gavela je bio režiser koji je radio ne samo na području cijele Jugoslavije, nego i bivše Austro-ugarske monarhije. Donosio je zaključke o teatrima u određenim sredinama, o stilu glume. I to je nešto što me dodatno inspiriše – dodao je Buljan.

GLAS: To je dragocjeno za režisera, i za glumce, istražiti što više oko nas.

BULjAN: Da, prikupljanje tih svojih fajlova koji nisu nužno štampani, stavljeni u fioke, nego su neki imaginarni klaud dosije koji me prate, tako da svakog trenutka iz njih mogu povući nešto zanimljivo.

GLAS: Kako je došlo do Vaše saradnje sa Vidom Davidović i kako Vas je zainteresovao tekst “Mali ratovi i kabine Zare”?

BULjAN: Sa Vidom sam se upoznao nakon gostovanja predstave koju sam radio u HNK “U agoniji” Miroslava Krleže u JDP-u. Vida je došla sa prijateljima iz BDP-a u kojem sam godinu prije radio “Tiho teče Misisipi”. Odmah mi je nakon toga poslala ovu dramu i predložila da bude asistentkinja na projektu “Idiot”. Najviše smo se zbližili na interpretaciji, oboje smo otkrili tu neku strast prema sudarima ili odnosu psihoanalize i dramskog teksta i psihoanalize i izvedbe. Oko predstave smo čitali Frojda, Junga, Lakana, Slavoja Žižeka. Zagrebačka profesorica Željka Matijašević za ovu predstavu piše svoj tekst iz ugla psihoanalize. Radili smo i na interpretaciji Dostojevskog kroz prizmu Julije Kristeve. Rijetki su mladi pisci i dramaturzi koji su inficirani psihoanalizom, pogotovo sa francuskom školom, a još rjeđe sa Julijom Kristevom. Kroz rad na finalizaciji predstave koristili smo njene teze koje odudaraju od onih istoricističkih, kako se obično pristupa Dostojevskom. Jednim velikim dijelom, zahvaljujući tom pristupu, smo se usmjerili i na lik ili na kompleks Nastasije Filipovne, za koju Julija Kristeva piše da je prva pripadnica ili osnivačica “Me too” pokreta. Radeći na “Idiotu”, Vida je izrazila želju da režiram njen tekst.

GLAS: Kako je dalje trajala saradnja?

BULjAN: Bio sam zauzet ranije prihvaćenim obavezama, ali me tekst privlačio. Tad u cijelu priču ulazi direktorica Dijana Grbić, koja je učinila sve sa svoje strane da me pozove u Banjaluku. Kad direktor nekog teatra pokaže takvu želju, onda se i ja prilagodim. Dijana je prihvatila istog trenutka ideju da se, koliko god je tekst drugačiji od matice programa, modernizuje repertoar i da se pomlađeni ansambl uhvati u koštac s nečim što nije standardna psihološka drama.

GLAS: Kako ste birali glumce za uloge, na osnovu ansambla NPRS i mladih glumaca s akademije?

BULjAN: Prva želja mi je bila upoznati cijeli ansambl. Ovaj tekst je specifičan utoliko što su protagonisti uglavnom mladi.  Nakon razgovora i rada sa studentima, odabrao sam dvije glumice, Anđelu Rakočević i Anđelu Tasić, koje igraju dvije glavne uloge, obje su Mala. U predstavu je ušao mladi student, Miloš Drljača, u ulozi Reksija, a u ulogu Muškarca iz sadašnjosti Miloš Ćebić. Muškarca iz prošlosti igra Anando Čenić, brata Senad Milanović, a stub predstave čine iskusni glumci iz ansambla, Nataša Perić, Nikolina Friganović, Željko Erkić i majka u sadašnjosti, Nataša Ivančević. Stvorio sam tim koji pokriva sve generacije.

GLAS: Tekst obuhvata prošlost i sadašnjost. Kakve još uticaje i veze je tu moguće pronaći?

BULjAN: Tekst se odvija u prošlosti i sadašnjosti. Tražili smo vezu između psihoanalize i dramskog teksta. Vrlo često smo se, zbog različitih izvora koje mi poznajemo, bavili savremenim filmom. Gledali smo nekoliko filmova – “Lolita” (1962), “L'Éte” (2023), “All of us Strangers” (2023), “Palm Trees and Power lines” (2022) i “Kindling” (2023) kao neke okvirne reference. Tekst nije zasnovan na psihološkom realizmu, niti je dokumentaran. On je ličan i autorski, fragmentovan. Poetika Vide Davidović nastavlja se na liniju koju su trasale Biljana Srbljanović i Tanja Šljivar. Vida je generacijski drugačija i bavi se prije svega ženskim temama i transgeneracijskim traumama.

GLAS: Kako biste objasnili lik Male u čitavom tom spletu prošlost-sadašnjost i traume, odnosno odrastanje-sazrijevanje?

BULjAN: Likovi nemaju imena, nego su označeni funkcijama. To su Majka, Mala i Brat, Nepoželjna  i Muškarac. Onomastika ukazuje čime se tekst bavi. Prvi dio u prošlosti, smješten je u vrijeme rata, a drugi u sadašnje vrijeme. Mala iz prvog dijela postaje majka u drugom. Sadašnja Mala je njena kćerka. S jedne strane, Vida piše o transgeneracijskoj traumi, jer se u tekstu spominje i majka majke iz prvog dijela koja je i sama imala traumatična iskustva iz rata. Psihoanaliza uči da te neraščišćene, neozdravljene traume iz prošlosti naprosto otvaraju novi krug sablastologije koji, nažalost, vreba uvijek ako rane iz prošlosti nisu do kraja zacijeljene. S druge strane, ono što nas zanima u Vidinom tekstu su otvorene rane u odnosu između majke i kćerke. Zadnji prizor otvara novi ciklus, novu moguću traumu. Tekst, na sreću, ima mogući pozitivan ishod. Današnja Mala dobija zbog svojih vrhunskih baletskih vještina, odlazi da živi i radi u Pariz, grad umjetnosti. Možda će smoći snage prekinuti sablastološki ciklus i ostvariti novu, harmoničniju, zreliju, ispunjeniju budućnost.

GLAS: Kad govorimo o generacijama, tu su uvijek neke traume koje se prenose, a priča predstave govori o prekidu ciklusa, jer je nova generacija spoznala prošle greške.

BULjAN: Zahvaljujući svojim sposobnostima, Mala je prošla tako zahtjevnu audiciju, primljena je u pariski balet i otvara joj se mogućnost jednog drugačijeg, sadržajnijeg života. Odnos između majke i kćerke se na različite načine manifestuje i kroz odnose sa ostalim likovima. Upadljiv je izostanak oca već u prvoj generaciji. Ne znamo gdje je, da li je živ pa ih napustio, da li je umro. U drugom ciklusu, opet ne znamo da li je otac ubijen, poginuo u ratu ili su se roditelji rastali. I ponovo ona Mala iz prvog dijela, koja nije odrastala u harmoničnom okruženju, ponavlja iste greške. Ona preuzima na sebe i funkciju oca, a sama se bori sa svojom nerazjašnjenom traumom u odnosu prema bratu koji je poginuo u ratu. Na mjesto Oca, simbolički  stupa trener, instruktor baleta, koji je Malu pripremio za audiciju, ali je istovremeno s njom u ljubavnom odnosu. To opet komplikuje priču. Na nekom nivou, drama, koja je nastala prije firma “Poor Things”,  takođe govori o “umjetnom” kreiranju mladog bića, koje, s jedne strane majka, sa svojom posesivnom, usisavajućom energijom, pokušava zadržati za sebe. S druge strane je u zavisnosti od sebe drži instruktor plesa. On je istovremeno trener i ljubavnik i neko koji je zamjenski otac. Sa treće strane, Malu toksično guši kvir prijatelj Reksi, koji joj nameće imperative izgladnjavanja, da bi bila uspješna u baletu i poželjna treneru. Ime Reksi dolazi od anoreksija.  Tri bića i tri tenzije usmjerene su prema Maloj. Svako je želi zadržati za sebe, ali ona izmiče iz čeličnog zagrljaja.

GLAS: Tu je mlada glumačka ekipa i to je priča koju oni stvaraju, i priča koju je stvorila jedna mlada osoba. Kako jedna predstava da djeluje na mladu publiku i druge generacije? Da li to može da utiče na prekidanje nekog ciklusa danas?

BULjAN: Otvara mogućnosti prije svega samoanalize, a kritička analiza odnosa u kojima se nalazimo može nam pomoći da u izađemo iz vlastitih traumatičnih iskustava i da pokušamo da kreiramo prikladnija rješenja. Vidin tekst izlazi iz niza komada kakvi se izvode u ovom teatru. Zbog toga je dragocjen. Neki gradovi ostvaruju svoj urbani status kad prepoznaju umjetnike koji su proizašli iz te sredine. Kada sam prvi put čitao “Male ratove i kabine Zare”, da nisam već poznavao autorku, mogao bih reći da je tekst prije nastao na tradiciji tekstova iz kruga oko jedne Sare Kejn, Paule Vogel ili Toni Morison. One istražuju različite oblike diskriminacije. Za autorku naše drame bih prije rekao da dolazi iz velegrada, iz sredine koja ima istančaniji smisao za bavljenje ovakvim problemima. Kod nas su u prvom planu etničke i socijalne teme. U patrijarhalnoj sredini pisci, umjetnici, tumači i interpretatori su muškarci, a ne žene. U tom smislu zanimalo me da tekst postavim ovdje, sa ovim mladim glumcima, jer mislim da publici mogu prenijeti neku vrstu drugačijeg iskustva. Prije svega ovdje su žene u prvom planu, njihove iskustvene priče i odnosi. Važno je da publika takve teme vidi u teatru, a ne da se sve još vrti oko muških epskih, junačkih i ratničkih tema.

GLAS: A potrebno je što više otvoriti prostor za te bitne teme.

BULjAN: Naziv “Mali ratovi” sugeriše, naravno, strahotu ratova koji su se odvijali, ali govori i o malim ratovima unutar familije. Ne mislim da će predstava biti revolucionarna, međutim svaki pomak u tom smislu da se otvara prostor za drugačija mišljenja, za manjinska mišljenja, u pravom smislu je moć teatra. On može otvoriti oči. Kad radim sa mlađim generacijama suočavam se sa fenomenima o kojima malo znam. Kad pomislim kako se kretala evolucija mog poimanja feminizma, od trenutka kad sam studirao. Tada nam je izvorna literatura bila Simon de Bovoar i Džudit Batler. Današnje post kvir teorije nam svijet tumače na drugačiji način. Mi neke uvide ne usvajamo rođenjem, nego ih moramo naučiti. Predrasude se razbijaju učenjem.

GLAS: I time što Vi kao režiser, kao neko ko stvara umjetnost koja može da mijenja, obraćate pažnju na te teme je dragocjeno.

BULjAN: Moja je odgovornost da u ovim godinama biram teme koje mogu mlađima biti podsticaj na razmišljanje. Teatar je medij koji se najsporije mijenja. Promjene u literaturi su brze. Na filmu, koji jeste skup medij, isto tako brzo se vide promjene osjećajnosti, stila, tematike. Teatar, ovaj u kojem živim, je subvencionisani javni teatar, i malo se govori o tome šta znači raditi u takvom teatru. Mi smo delegirani da budemo istraživači vremena i da otvorimo prostor za neke teme koje zaslužuju pažnju, o kojima ranije ljudi nisu imali predstavu. Svako vrijeme ima svoja otkrića, skida neke zastarjele velove i daje pojavama novi oblik i značenje.

GLAS: Kao neko ko je radio u različitim teatrima, sredinama i državama, šta ste zapazili da su jednake ili slične teme svuda? Šta je zajednički problem svima o kojem treba pričati u teatru?

BULjAN: U današnjem globalnom svijetu, ovakav tekst kao Vidin bi se mogao izvoditi u Njujorku, Oslu, Istanbulu. Filmovi koje smo pominjali, npr. kada izađu su dostupni svuda. Iako živimo u različitim uređenjima, mi smo građani svijeta i neke teme su nam zajedničke. Recimo, tema anoreksije koju komad tretira, doživljava se i dalje kao metaforički opis nečijeg fizičkog izgleda. Donedavno se izraz depresija koristio kao metaforički opis nečijeg tjeskobnog stanja, a ne kao ozbiljna bolest koja zahtijeva liječenje. Stoga je važno da javne osobe, koje imaju uticaj na formiranje mišljenja, razbijaju tabu teme.

Planovi

GLAS: Za kraj, kakvi su Vaši planovi nakon premijere u Banjaluci?

BULjAN: Ovdje je sa mnom moja stalna saradnička ekipa, dramaturg Robert Valtl, scenograf Aleksandar Denić, kostimografkinja Ana Savić Gecan, vizuelni umjetnici Sonda i Toni Soprano iz Maribora. Prvi put radim s kompozitorom Petrom Bilbijom. Nakon što sam osam godina bio na čelu Drame Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, sad sam opet slobodan umjetnik. Vezan sam svoj Mini teatar koji sam osnovao s Robertom Valtlom u Ljubljani. Pripremam mnogo projekata. Jedan od njih je “Dugo putovanje u noć” Judžina O' Nila, koji ću raditi u Puli. U predstavi će igrati Alma Prica iz Zagreba, Marko Mandić, ljubljanski glumac s kojim sarađujem više od 20 godina, Luka Grbić iz Beograda i Rok Juričić, mladi glumac iz Zagreba. Nakon toga u planu je bavljenje Jonom Foseom, u mom norveškom ciklusu. Onda, u 2025. godini radiću za Kulturnu prestonicu Evrope (Nova Gorica) predstavu “Kralj Lir”, po Šekspirovom djelu, sa dramaturgijom Biljane Srbljanović. Prvi put javno najavljujem projekat adaptacije romana Bekima Sejranovića “Nigdje, niotkuda”, u HNK u Rijeci.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.