Aleksandra Spasojević, glumica Dječijeg pozorišta RS, za “Glas Srpske”: Priželjkujem ulogu Meri Popins

Aleksandra Glišić
Aleksandra Spasojević, glumica Dječijeg pozorišta RS, za “Glas Srpske”: Priželjkujem ulogu Meri Popins

“Ružno pače” je priča o prihvatanju, tj. neprihvatanju različitosti među nama, odbacivanju drugačijeg, što je uvijek postojalo kao problem jednog društva, a nažalost mislim da smo danas u “crvenoj zoni” loše komunikacije i poštovanja. Ova predstava bi trebalo i sve nas da podsjeti, a neke i da nauči, šta su prave vrijednosti, a šta lažni sjaj.

Ovim riječima glumica Dječijeg pozorišta Republike Srpske Aleksandra Spasojević u intervjuu za “Glas Srpske” podsjeća na važnost obrazovne uloge koju teatar za najmlađe mora da ima. Ona u ovom pozorištu režira predstavu “Ružno pače”, čiji datum premijere još nije poznat zbog pandemije izazvane virusom korona.

GLAS: Šta Vas je privuklo Andersenovoj bajci, uz koju su odrasle brojne generacije?

SPASOJEVIĆ: Publika u Dječijem pozorištu RS je trebalo da vidi našu predstavu “Ružno pače”, po H.K. Andersenu, u mojoj režiji, krajem aprila, ali nažalost sada još nismo u mogućnosti da kažemo kada će biti premijera, naravno zbog trenutne situacije. Volim Andersena od djetinjstva, kada sam vježbala čitanje uz njegove bajke, koje su, u isto vrijeme, bile tako ozbiljne, a tako prilagodljive najmlađem čitaocu. Bile su duboke, idejno, i vraćala sam im se kroz cijelo odrastanje, i otkrivala nove slojeve njegovih bajki. Imala sam priliku da igram u njegovim bajkama, ali ovo je prvi put da režiram njegov naslov u svojoj dramatizaciji.

GLAS: Ovo nije Vaša prva režija, godinama vodite školu glume u DPRS. Koliko je zahtjevno prenositi tajne glumačkog zanata mladim talentima?

SPASOJEVIĆ: Da, ovo nije moja prva režija, a ako ih dijelimo na one profesionalne kojih je bilo otprilike pet, šest, i one koje sam režirala radeći s djecom dugi niz godina, njih je oko 25-30, stvarno ne znam tačno. Volim raditi s djecom, to mi je poseban svijet, i zaista to sad izdvajam kao broj jedan od svega ostalog. Jer ne nauče samo oni od mene, i ja mnogo toga naučim od njih, uz njih, zajedno učimo. A gledati generacije kako rastu uz vas, postaju ljudi, i vi u svemu tome imate neki udio, zaista je odgovorno, ali i velika čast i zadovoljstvo. Djeca su divan svijet, djeca su bolja od ljudi, djeca su iskrena i otvorena, zato i uče sve brže od odraslih. Imam generaciju s kojom sam se pozdravila prošle godine, jer su završili srednju školu i upisali fakultete, a koji su bili sa mnom 10, a neki od njih 12 godina. Shvatate, mi smo sad kao porodica, a to je vrijednost svega. Ne, da li će oni sutra biti glumci, režiseri (a ima ih naravno i koji su to upisali), već da budu dobri ljudi.

GLAS: Publika ima priliku da Vas gleda u predstavama Gradskog pozorišta “Jazavac” na večernjoj sceni. Igrali ste i u predstavama “Tri sestre” i “Balon od kamena” u Narodnom pozorištu RS. Ima li neka uloga koju priželjkujete?

SPASOJEVIĆ: Da, hvala Bogu da postoji GPJ pa da se možemo malo “izmiješati”. Pošto “Jazavac” nema zaposlene glumce, svi iz drugih pozorišta, zatim studenti i nezaposleni glumci možemo da se sretnemo i radimo tamo. To svima godi, i nama i publici, da se malo nađeš na drugoj sceni. U predstavama “Tri sestre” i “Balon od kamena” zaista sam uživala igrajući sa svojim kolegama. Od predstava za odrasle priželjkujem uloge Margarete iz “Dame s kamelijama” i baronice Kasteli iz djela “Gospoda Glembajevi”. Naslovi za djecu bi bili “Snježana i sedam patuljaka”, uloga Grdane i “Meri Popins”, istoimena uloga.

GLAS: Ovih dana pokrenuli ste video-radionice u saradnji sa Daun sindrom centrom Banjaluka. Kako se taj projekat razvija?

SPASOJEVIĆ: Zoran Jelić, osnivač Daun sinrom centra Banjaluka i čovjek koji je najviše zaslužan za sve što su do sada postigli je i bio inicijator za pokretanje prve Škole glume za osobe sa Daunovim sindromom. Ja sam, bez razmišljanja prihvatila, počeli smo časove i probe u JKC, gdje je i održana naša prva premijera, predstava “Mali princ”, po čuvenom djelu A. Egziperija. U predstavi igra šest članova naše škole, a pomažu nam David i Zoran Jelić. Oni su poslije toga obišli mnoge gradove u regionu, susrete, festivale, sa istom predstavom, a dobili su pozive iz cijelog svijeta. Veoma smo ponosni na sve što smo uradili svi zajedno. Sada, usljed ovih okolnosti koje su nas sve zadesile, Zoran je predložio virtuelne radionice. Organizovali smo prvi sastanak da vidimo kako će funkcionisati sve to, i svi su se jako brzo prilagodili trenutnom načinu predavanja i učenja, tako da mi već razmišljamo o našoj prvoj virtuelnoj predstavi. Priključili su nam se drugari iz Srbije, Norveške...

Madmazela Šizela

GLAS: Iza Vas su brojne uloge u matičnoj kući, a najnovija je u predstavi “Sirano”. Šta je presudno za prihvatanje neke uloge?

SPASOJEVIĆ: Tako je, posljednja u DPRS je madmazela Šizela u predstavi “Sirano” i u režiji Juga Radivojevića. Pa, nismo mi sad baš u nekoj prilici da biramo uloge i odbijamo. Ipak smo mi zaposleni i trebalo bi da odgovaramo zadacima našeg posla. Naravno, desi se da odbijem ulogu, ali to je van moje matične kuće i to su razni razlozi, od nemogućnosti da u tom trenutku radite još nešto zbog obaveza, do svih ostalih razloga koji vam ne odgovaraju u vezi sa tom ulogom.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana