Marija Šestić za “Glas Srpske”: Saradnja sa dobrim muzičarima važnija od solo karijere

 Neko sa kim ste dijelili školsku klupu, užinu, tajne o prvim ljubavima i svađama, uživali u njegovom talentu, gledali koliko je odricanja i rada potrebno da bi se postigao istinski uspjeh i upoznali osjećaj ponosa što je to baš vaš prijatelj. Taj neko u slučaju autorke ovog teksta je Marija Šestić. Mnogo je nastupa i uspjeha iza nje. Godine 2007. predstavljala je BiH na “Evrosongu” sa pjesmom “Rijeka bez imena” u Helsinkiju i zauzela jedanaesto mjesto u ukupnom plasmanu. Iste godine osvojila je Prinčevu nagradu festivala “Sunčane skale” za debitanta, te nagradu “Večernjakov pečat” za zvijezdu godine. Imala je koncerte u Srbiji, Hrvatskoj, Sloveniji, Rumuniji, Makedoniji, Albaniji, Njemačkoj, Francuskoj, Švajcarskoj, Belgiji, Holandiji, Norveškoj, Finskoj, Portugaliji, Rusiji, Bjelorusiji, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Kini, a 26. novembra u 20 časova na “Intime Jazz Festu” u Banskom dvoru Kulturnom centru održaće koncert sa Matijom Dedićem. Inače, festival počinje 24. novembra nastupom Bojana Zulfikarpašića.

GLAS:  Za nekoliko dana publika će biti u prilici da prisustvuje Vašem nastupu na prvom džez festivalu u organizaciji Banskog dvora. Koliko je “Intime Jazz Fest” značajan za Vas kao muzičarku, a koliko za kulturnu scenu Banjaluke i Srpske?

ŠESTIĆ: Neko sam ko je, mogu reći, odrastao u Banskom dvoru i godinama pratim rad ove institucije, tako da i te kako osjetim koliko su se neke stvari promijenile. Mladen Matović je definitivno donio novu energiju kojom je oživio Banski dvor, a ovaj džez festival je još jedan od dokaza. Kao i festival “Jesenja sonata”, i ovo je odlična ideja, sjajno osmišljeno. Koncertna dvorana je predivna, akustična i tu najljepše zvuče kamerni sastavi, do tri člana. Uvijek su bolji ti neki sastavi do trija, da bi se istakla emocija, da bi svaki solista došao do izražaja. Meni je, prije svega, čast što sam dio ove priče jer sam jedina iz Banjaluke koja učestvuje na ovom festivalu, među ovako eminentnim umjetnicima. Bila je inicijativa Mladena Matovića da napravi poveznicu sa muzičarima koji jesu regionalni, ali djeluju internacionalno, a opet, sa druge strane, da bude i jedan izvođač iz Banjaluke i da se otvaramo prema regionalnoj i internacionalnoj džez sceni.  Ono što bi bilo lijepo, a imam osjećaj da će se to i desiti, jeste da ovaj festival postane tradicionalan i da u Banjaluci zaživi i džez scena. Zaista ima mladih i perspektivnih muzičara koji, nažalost, nemaju mnogo prilika da sviraju na nekoj ozbiljnijoj sceni u Banjaluci, a mogu da dijele binu s eminentnim imenima. Među njima je svakako Vladimir Tubić, koji je bio gost festivala “Made in Nenj Džork”, koji se održava u Podgorici, a organizatori su iz Njujorka. Dijelio je scenu sa vrhunskim američkim džez muzičarima.

GLAS:  Scenu ćete dijeliti sa veoma cijenjenim muzičarem, Matijom Dedićem. Čime ste se vodili prilikom izbora repertoara i sa kakvim emocijama čekate koncert?

ŠESTIĆ: Matija i ja se poznajemo odranije, ali ovo je prvi put da sarađujemo. Matiju posebno cijenim kao umjetnika. I sama sam pijanista, pa mi je jasno koliko je  kompleksno to čime se on bavi i dopada mi se njegov način sviranja. Repertoar smo dogovarali zajedno, u skladu sa osnovnom idejom festivala da se koncentrišemo na džez. Ipak, imala sam slobodu prilikom izbora pjesama. Matiji sam predložila da izvedem jednu pjesmu Gabi Novak u čast jednoj tako velikoj umjetnici i njegovoj majci, a isto tako da odsviramo jednu sevdalinku zajedno jer ja pjevam i sevdalinke. Sve ostalo će biti u džez maniru. Više sam se koncentrisala na džez klasike da ljudi ne stavljaju prst na čelo, već da čuju neke poznate melodije, možda u nekom drugačijem izvođenju, ali da ipak imaju sa čim da se povežu i da više uživaju. Te pjesme svakako volim da izvodim i želim da napravimo neku lijepu atmosferu između nas i publike. Srećna sam i uzbuđena i potrudiću se da budem na visini zadatka.

GLAS: Vama džez nije stran. Često nastupate sa momcima iz “Sarajevo džez gerile”. U razgovoru sa džez muzičarima često možemo čuti da ih sloboda u interpretaciji najviše privlači u ovom žanru. Da li i Vi dijelite to mišljenje?

ŠESTIĆ: Nekome ko je dobar džez muzičar, ko vlada tehnikom, ali i teorijskim znanjem, sloboda u interpretaciji je način izražavanja. Većina može da odsvira tačno džez skalu, ali ne može svako da ima dobru improvizaciju. Negdje i sama osjećam taj džez u sebi, ali nisam se time pretjerano bavila, pa ne mogu za sebe da kažem da sam džez pjevačica. Kada već spominjemo “Sarajevo džez gerilu”, to su muzičari sa kojima sam otpjevala neke standarde prvi put i kroz nastupe sa njima mnogo sam naučila. Oni su bend koji dugo postoji i okupili su najbolje džez muzičare u regionu. Imam još mnogo toga da naučim. Postoje te neke nijanse u kojima možete da se opustite. To je sve stvar trenutka i toga sa kim svirate. Sa nekim muzičarima jednostavno ne možete da izvučete najbolje iz sebe jer imate neke druge stvari o kojima morate da brinete, ali ako su to vrhunski muzičari, ako to sve klikne kako treba, onda je i meni kao solisti lakše.

GLAS: Gdje ste više svoji, za klavirom ili ispred mikrofona?

ŠESTIĆ: Za klavirom sam više svoja na svome s obzirom na to da sam tu mnogo više uložila, za to sam se školovala, znam na koji način nešto mogu na navježbam i iznesem. Dosta mi je konkretnije i samim tim dosta lakše. Znam na čemu sam. A, sa druge strane, pjevanje kao hobi za nekoga ko je navikao svemu temeljno da pristupa za mene je ponekad iscrpljujuće. Glas mi se nekada učini kao apstrakcija, pa onda provodim mnogo vremena da  sama shvatim kako nešto treba. Pjevanje mi svakako daje veću slobodu jer na klaviru reprodukujem nešto što je već neko napisao, na vrlo striktan način, kako piše u notama, a pjesmi uvijek mogu da se dodaju novi aranžman, duh, atmosfera...

GLAS: Koje bi promjene dovele do kvalitetnijih sadržaja na muzičkoj sceni RS?

ŠESTIĆ: Mislim da Republika Srpska dosta prati Srbiju i kod nas često nastupaju izvođači iz Srbije. To, naravno, poštujem, ali mislim da  bi bilo dobro da smo malo više otvoreni prema Hrvatskoj jer ona imaju i drugačiju muzičku scenu, ima dobru džez i pop scenu. Ono što nam najčešće dolazi iz Srbije su te neke “Grand parade”. Nemam ništa ni protiv toga, ima ljudi koji to vole i to je sasvim isplativo za nekoga ko se time bavi. Mislim da smo razdvojeni po regionima i da bi bilo mnogo ljepše da možemo lakše da sarađujemo. Tu nas uslovljavaju te neke  stvari koje su se desile u prošlosti, ali upravo ovakvim nastupima muzičari su ti koji dokazuju da prave vrijednosti ne poznaju granice i da treba da se povezujemo na lijepoj emociji koju nosi muzika, a koja izaziva slobodu u ljudima.

GLAS: Često Vam novinari postavljaju pitanja vezana za solističku karijeru. Poslije nastupa na “Evrosongu”, niste krenuli tim solo putem...

ŠESTIĆ: Da, svi me pitaju o solističkoj karijeri, dosta sam i pričala o tome. Definitivno nisam osoba koja želi da bude puno na estradi, mada kada se radi vrata se otvaraju. Za mene mnogo veću sreću predstavlja saradnja sa dobrim muzičarima nego neki momenat slave koji ću imati solo. Dosta pjevača pjeva na matrice i nekako su sami u svemu tome. Neko je više pjevač, a ja ne mogu sebe da nazovem pjevačem. Više razmišljam kao muzičar jer i jesam, prije svega, pijanista, a pjevanje mi je hobi. Samim tim, meni je veći izazov, iako to ljudima možda nije tako privlačno i jasno, taj momenat saradnje sa dobrim muzičarima. To me mnogo više ispunjava nego da pustim pjesmu u eter koju ću da otpjevam na izboru za mis ili nekoj drugoj manifestaciji na matricu. Meni to ništa ne znači. Možda sam zato i podijeljena u vezi sa raznim muzičkim pravcima jer istinski volim muziku i uživam da istražujem. Želim da iskoristim sve što muzika pruža. Često razmišljam o tome zašto bih snimala pjesmu kad već ima toliko predivnih pjesama koje mogu da slušam. Možda je čudno razmišljanje. Nisam sujetna i onda nekad ne želim da pjevam neku pjesmu jer ju je neko drugi otpjevao savršeno i nemam potrebu da je pjevam.

Mistika u notama

GLAS: Da ste nota, koja biste bili?

ŠESTIĆ: Moram priznati da nisam o tome razmišljala. Malo si me zatekla pitanjem, ali evo sada kad razmislim malo, bila bih neka crna tipka, koja je malo obojenija. Mislim da bih bila B nota. Tonaliteti koji su na klaviru na bijelim dirkama su otvorenijih frekvencija, a oni koji na crnim dirkama zvuče mističnije, na primjer B, mol, dur... Oni mi više prijaju.

Rad sa studentima značajno iskustvo

GLAS: Radite i kao viši umjetnički saradnik na Akademiji umjetnosti u Banjaluci. Šta Vam je najbitnije u radu sa studentima?

ŠESTIĆ: S obzirom na to da su studenti donekle već formirane osobe sa  formiranim radnim navikama, na prvoj probi se vidi da li neko želi ili ne želi da radi. Ono što je posebna sreća je kad kroz saradnju sa nekim uspijem da ga više motivišem, zainteresujem. Bilo je i takvih slučajeva gdje su studenti došli potpuno nezainteresovani, a  izašli kao strastveni instumentalisti. To je ono lijepo što ovaj posao nosi.  Svakako ima i mnogo psihologije jer kroz rad sa studentima možete i da ponovite neke stvari, a kroz njihove reakcije možete prepoznati i svoje u nekim momentima.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.