Legendarni prvenac "Rolingstonsa" slavi 60 godina: Album koji je doveo opasnost u rokenrol

Objavljen pod etiketom "Deka" u Velikoj Britaniji 16. aprila 1964.  Album je u SAD, sa malo drugačijom listom pjesama, izašao 29. maja 1964. godine i nakon "bitlmanije", pokrenuo i "stonsomaniju", definitvno označivši globalni proboj talasa tzv. "britanske invazije" u rok muzici.

Snimljen nakon serije od tri singla i jednog EP izdanja, pod producentskom palicom kontroverznog menadžera Endrjua Luga Oldama, album je postao komercijalni i kreativni trijumf benda, donoseći prljaviju  i opasniju verziju rok zvuka od svih konkurenata, uključujući i "Bitlse".  Album je snimljen u studiju "Redžent saund" u Londonu tokom pet dana u januaru i februaru 1964, a osim Oldama i njegovog asistenta Erika Istona, te Bila Farlija, tonskog inženjera, u studiju su pomoć pružili i Fil Spektor i Džin Pitni, potpisani kao ujka Fil i ujka Džin, Spektorov pomoćnik Džek Niče,  Jan Stjuart  ili šesti "stons" na klaviru, te Grejem Neš i Alan Klark kao prateći vokali.

Farli, tonski inženjer  i čovjek koji je u najvećoj mjeri zaslužan za kvalitet snimaka, kaže da je tajna ovog albuma u neposrednosti i osjećaju.

- Kada su četvrtog januara "Stonsi" ušli u studio da rade, niko nije razmišljao o aranžmanima, niti o bilo čemu sličnom. Jednostavno, svirali su dok ne uhvate pravi osjećaj, a za dotjerivanje nije bilo ni novca ni vremena pošto su skoro svake večeri imali koncert - rekao je Farli.

Duboko uronjen u američki ritam i bluz, album u svojih 12 numera donosi devet obrada, jednu autorsku pjesmu tandema Džerger/Ričards ("Tell Me") i dvije napisane pod njihovim tadašnjim psudonimom Nanker Feldž ("How I've Got A Witnes" i "Little By Little"). Uglavnom je to materijal sastavljen od pjesama bluzera poput Vilija Diksona ("I Just Want to Make Love to You"), Džimija Rida ("Honest I Do" ), Džejmsa Mura ("I'm a King Bee") ili rok pionira poput Boa Didlija ("Mona") i Čaka Berija ("Kerol"), ali i ostale numere kreću se u tom muzičkom ključu, uz naglasak na sirovom i energičnom zvuku grupe. 

Novinar i publicista Ivan Ivačković u svojoj knjizi "Umetnost pobune", posvećenoj karijeri i djelu grupe, ističe da je ovaj album zabilježio momenat kada pet bijelih momaka iz Londona svira crnu muziku na način  koji niko drugi u Engleskoj nije umio. Slično mišljenje ima i britanski novinar Rej Kar, koji tvrdi da je album upravo svojom predanošću i energijom preko noći osvojio publiku.

- Od početnog visokooktanskog udara pjesme "Route 66", cijelim putem do posljednjeg udara činele na "Walking The Dog", ovaj album zrači frenetičnim iskonskim sjajem i potpunom predanošću muzici, koju samo grupa entuzijasta, potpuno predanih prosvjećivanju publike, može stvoriti - rekao je Kar.

I definitivno je prvenac "Stonsa" vjerni dokument benda koji je za samo dvije godine od nevještih bijelih ljubitelja bluza stigao do statusa najopasnijeg britanskog benda, u kojem harizmatičnog i sve ubjedljivijeg frontmena Mika Džegera prati opasni tandem gitarista Kit Ričards/Brajan Džons, dok konce ritma drže postojani basista Bil Vajmen i iskričavi, čvrsti bubanj Čarlija Votsa.  Jedan od ljudi u velikoj mjeri zaslužnih za zvuk "Rolingstonsa", legendarni rok pionir Čak Beri, isticao je opasnost i brutalnost zvuka gitara kao ključni element uspjeha njegovih učenika.

- Način na koji je Ričards svirao bio je sirov i prost i posjedovao je brutalnu energiju. Moj način sviranja preslikavao je tinejdžerski bunt pedesetih, a Kitova zasluga je što ga je modernizovao zvukom šezdesetih. Muzika je počela zvučati žešće i opasnije - rekao je Beri.

Ova mala, ali vrlo značajna promjena u karakteru muzike, koju su "Stonsi" svirali u kombinaciji sa Oldamovim genijalnim smislom za marketing i stvaranje imidža opasnih momaka, dužih kosa i neurednog izgleda, te plaćenim medijskim naslovima tipa: "Da li biste pustili svoju kćerku da izađe sa nekim od 'stonsa'" i promo sloganima: "'Rolingstonsi' su mnogo više od grupe, oni su način života", preko noći su bend pretvorili u atrakciju čiji su koncerti postali izvor nereda širom Britanije i Evrope. Logično, album je zasjeo tri mjeseca na vrh top-lista, prodat je u nevjerovatnih 100.000 primjeraka te otvorio "Stonsima" put u Ameriku, gdje će dodatno učvrstiti svoj status rok atrakcije u nastanku.

Sam Ričards mnogo godina kasnije, iako je bio svjestan organičenja britanskih studija zbog čega je i sastav vrlo brzo počeo raditi sa američkim studijima, smatrao je da je ovaj album i dalje fantastično iskustvo za slušanje.

- Još uvijek slušam taj album. Mislim da je entuzijzam na njemu tako očigledan zato što je to bila naša prva šansa da učinimo nešto što smo pokušavali dvije godine. Na neki način i sve je to tužno zato što znate da je to neponovljivo iskustvo, energija se samo gomila i odjednom je ispustite u jednom udaru - rekao je Ričards. 

Danas album važi za jedan od najvažnijih i najupečatljivijih muzičkih debija u istoriji, uvršten je u brojne izbore ploča koje se moraju preslušati. Sam album je nekoliko puta reizdat, samostalno ili kao dio nekoliko boks-set kolecija, a zanimljivo je da je objavljen samo u mono verziji, jer nikad nije urađen pravi stereo miks.

Omot:

Jednaku slavu kao i muzika stekao je omot albuma koji je snimio čuveni fotograf Nikolas Rajt. 

Naslovnica ne nosi naslov ili identifikacione informacije osim mračne fotografije članova benda i logotipa "Deka", što je bio "nečuven" koncept dizajna koji je kreirao menadžer Oldam, vođen strategijom da je reputacija grupe dovoljna da prodaje album. Sama naslovnica postala je prototip rok omota, mnogo puta imitirana od strane brojnih rok bendova, uključujući i same "Stonse" na drugim albumima.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.