Jovan Sibinović, frontmen “Šajzerbiterlemona”, za “Glas”: Tanka je linija između ograničenja i slobode

  Branislav Predojević
Foto: M. Žeželj

Proces nastanka albuma bio je spontan i prirodan, a ne isforsiran, kako bi se snimio drugi album po svaku cenu. Kada smo završili prvi album, postojale su neke ideje i neke pesme koje će na kraju završiti na drugom albumu, ali nismo hteli da ih snimamo istim pristupom kao na prvencu.

Rekao je ovo za “Glas Srpske”, Jovan Sibinović, gitarista i frontmen sastava “Šajzerbiterlemon”, jednog od najzanimljivijih bendova nove srpske rok scene, čiji je drugi album “Na dugačkim poljima” ispraćen oduševljenim reakcijama kritike i publike, a koji je po njegovim riječima, rezultat dugog, ali organski spontanog kreativnog procesa, kojim je snimljen uspješan nastavak hvaljenog prvenca”Iza naših zidova”.

- Glavna razlika između ova dva albuma jeste u načinu stvaranja i snimanja. Pesme za prvi album snimali smo onako kako smo ih smislili i svirali, nije bilo puno promišljanja oko njih. Kod drugog albuma imao sam ideju da pesme imaju dramaturški tok i da proširimo žanrovsku paletu zvuka. Tako da smo i snimanju pesama pristupili drugačije, menjali smo aranžmane, neke pesme su “odležale” od svog nastanka do samog momenta snimanja, više smo eksperimentisali. To je bio proces sa jasnim razlogom i ciljem i na kraju smo dobili ono što smo hteli - rekao je on.

GLAS: Album ste snimali sa novim producentima Urošem Milkićem, koji je postao neka vrsta “dobrog duha” nove srpske rok scene,  te Andrejom Mladenovićem, koji je dosta bio uključen oko aranžmana.

SIBINOVIĆ: Za nas tu nije bilo neke dileme. O Urošu verovatno ne treba trošiti puno reči. Dovoljno je pogledati spisak izvođača i albuma koji je producirao i sve je jasno. Sa njim se ne može pogrešiti. On je čovek koji 100 odsto pristupa svakom snimanju i znamo se dugo sa scene, tako da je bio logičan izbor. Andrej Mladenović je odigrao važnu ulogu. On je neko koga poznajemo od 15. godine života, kada je bio bubnjar benda “Vizelj” i kada smo svi počinjali kao muzičari. Bilo nam je važno da on bude uključen u snimanje jer je čovek koji je sedeo na probama, bavio se našim pesmama u studiju, kao neki spoljni glas objektivnosti. Za nas je bio pun pogodak,  da Andrej i Uroš rade u timu, a ne samo kao jedan od producenta. S njim smo dosta radili na samim pjesmama pre snimanja, na aranžmanima i zvuku, tako da je ovaj album, rezultat rada njih dvojice, koliko i samog benda.

 

GLAS: Sam album ima prilično mračnu atmosferu, prije svega tekstualno, sa jasnom narativnom linijom od prve do posljednje pjesme, dok je muzika dosta otvorenija od bučnijeg prvenca, što je pomalo kontradiktorna kombinacija, ali funkcionalna.

SIBINOVIĆ: Što se tiče muzike, svima nama bila je na umu jasna ideja, da proširimo spektar senzibiliteta i da dobijemo nešto novo u odnosu na bes i sirovu energiju prvog albuma. Tačnije, da zadržimo energiju prvenca, ali da album dobije novu osećajnost. Ono što je meni bilo jako važno da postignemo jeste da, ne samo muzika bude otvorenija, već i da tekstovi budu otvoreniji. Pokušao sam u odnosu na testove prvog albuma, koji su meni dragi, ali su dosta zatvoreni, hermetični, često i nerazumljivi, da budem jasniji u stihovima i poetici novog albuma. Da tekstovi budu pristupačniji slušaocu. Hteo sam da budu manje apstraktni, možda su oni “de fakto” mračniji, ali to je jedino kako umem i kako sam ih osećao, ali imaju konkretnu dramaturgiju u komunikaciji.

 

GLAS: Zanimljivo je da je album bend snimio kao trio, a promovišite ga kao kvartet. Koliko je novo pojačanje u vidu gitariste Đorđa Dabića u grupi dodatno iskristalisalo zvuk grupe?

SIBINOVIĆ: Prvi album smo snimali sa idejom da zvučimo onako kako zvučimo uživo. Drugi album, kao što sam već pomenuo, hteli smo snimiti sa pesmama koje su raznovrsnije, uz širi spektar zvuka i teksta, da ih stilski obogatimo u odnosu na koncertne nastupe. Imali smo mnoštvo novih instrumenta, melodija, rifova na gitari, kompleksnije aranžmane i shvatili smo da na koncertima ne možemo ostvariti zvuk kao trojka, u smislu da ne možemo adekvatno preneti atmosferu pesama uživo. Radi se o praktičnoj odluci, čak sam razmišljao da nas bude više, ali samo ta jedna gitara doprinela je da zvučimo kako treba. Da istovremeno prenesemo garažnu energiju koncerata, ali da publika čuje nove pesme, onako kako smo ih snimili u studiju, sa varijacijama u zvuku, bez gubljenja bogatstva.

GLAS: Kao i većina bendova, svojevremeno okupljenih oko “Hali Gali kompilacije”, ne marite pretjerano za žanrovske podjele, već svirate prilično instinktivno, uzimajući za pjesme sve što vam odgovara, da je predstavite u vlastitom kreativnom ključu.

SIBINOVIĆ: Najvažnije za neki bend je da ima prepoznatljivost. Neki pečat u muzici, kada ih neko čuje u novoj pesmi, da zna, da je u pitanju upravo taj bend. Nešto što je neobjašnjivo rečima, ali zvukom je jasno prepoznatljivo za bend. Od žanrovskih odrednica, na kraju se ne može pobeći, pošto smo svi uslovljeni određenom vrstom muzike koju smo slušali, ali žanr ne sme da bude ograničenje, već mogućnost da kreiraš muziku iz emocije ili da budem patetičan, iz duše. Tanka je linija između ograničenja i slobode, u vezi žanrovskih odrednica, ali hodanje po toj liniji, zapravo i jeste draž stvaranja muzike

GLAS: Kada pominjemo “Hali Gali” momenat, proteklo je već tri godine, a većina bendova sa te kompilacije i dalje djeluje. Kako gledate sa ove distance na taj projekat i cijelu scenu koju je iznjedrio?

SIBINOVIĆ: Gledajući sa ove distance, “Hali Gali kompilacija” nije stekla ogromnu popularnost, što nisam ni očekivao, ali je bila važna i uspela je da ostvari svoj cilj. Da se cela jedna generacija bendova profiliše, da stekne identitet i da poruči javnosti da imamo šta da kažemo. Prošle su tri godine od tog albuma i većina bendova je i dalje aktivna i svaki od njih je na putu da stekne vlastiti identitet. Na početku su nas uniformisano zvali “Hali Gali bendovi”, dok danas svaki bend ima vlastitu razvojnu putanju i prepoznatljiv zvuk, što svakako dugujemo tom projektu. Njegova vrednost je u stvaranju jedne nazovimo je platforme na osnovu koje smo svi gradili svoje karijere u budućnost.

GLAS: Koliko vašu dobru reputaciju dugujete upečatljivoj vizuelnoj estetici od izgleda benda na bini preko omota albuma do video-spotova. Neophodni dug vremenu spektakla, koji svi živimo (željeli to ili ne) ili promišljeni nastavak muzike vizuelnim?

SIBINOVIĆ: Živimo u tom svetu spektakla i to je činjenica. Neko to posmatra kao nužnost, a neko kao priliku za širi spektar izražavanja. Prosto rečeno, ako želiš da napreduješ u vremenu spektakla, moraš da se posvetiš vizuelnom identitetu kako bi napravio kreativni korak dalje u muzici. Želeo to ili ne, bolje je to posmatrati kao priliku da obogatiš muziku slikom, nego kao prepreku. Imali smo sreće da jako talentovani ljudi sa Akademije umetnosti u Beogradu rade naše spotove, zahvaljujući kojima su brojni ljudi čuli za našu muziku, ne znajući ništa o samom bendu. Oni su važan dio našeg identiteta. I većina najvažnijih bendova u regionu su bendovi koji su dosta pažnje posvetili vizuelnom izgledu, od pojave na bini preko omota za albume do video-spotova što nije slučajnost, već posledica jasne kreativne vizije samih sastava.

GLAS: Oko vaše muzike često se koriste pojmovi poput neopanka, nojz ili garažnog roka. Koliko su te definicije tačne i gdje se definitivno kriju muzički korijeni “Šajzerbiterlemona”?

SIBINOVIĆ: Naši muzički koreni se, na neki način, ne kriju u žanrovima i bendovima već u pesmama. Na samim počecima našeg bavljenja muzikom nas su inspirisale određene pesme, a ne neki bendovi ili žanrovi. Suvišno je da govorim koje su to pesme. Naravno, ne možemo da pobegnemo od zaostavštine “Repetitora”, činjenica je, hteo to neko priznati ili ne, da je temelj cele “Hali Gali” ekipa  u tome što je “Repetitor”  radio u Srbiji, ali da smo svi krenuli dalje u profilisanju vlastitog izraza. Mogu sad, osim “Repetitora”, pomenuti i neke strane bendove poput “Idles” i “Fountines D. C.”. Jasno je da kada nas slušaš, da nas možeš staviti u taj moderni žanr postpanka, ali mene sa druge strane energetski može privući i neka pesma “narodnjak”, neka pank pesma, neka deseta pesma... Nema žanrovskih ograničenja u našim uticajima, već se oni uvek kreću u okviru dobre pesme, bez obzira na klasifikacije autora, osim možda neke metal pesme (smeh).

GLAS: Iza vas je serija odličnih nastupa širom regiona, uključujući i Bugarsku, ali da li postoje neki drugi planovi benda, osim sviranja tamo gdje vas pozovu?

SIBINOVIĆ: Nemamo gotovo nikakve planove. Osim, možda da snimimo što više spotova za pesme sa albuma “Na dugačkim poljima”, kao bi dodatno proširili dijapazon potencijalne publike. Sviraćemo gde nas pozovu i gde budemo imali prilike, uključujući i Bugarsku, gde su nas takođe zvali. Budućnost je mutna, neodređena, ali znamo da idemo dalje, baš kako ime albuma govori “Na dugačkim poljima” smo, pa kud nas put odvede.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana