Vladimir Horovic: 30 godina od smrti "najvećeg pijaniste 20. vijeka"

Horovic je morao da odustane od kompozitorske karijere kako bi pomogao porodici koja je tokom Ruske revolucije ostala bez posjeda. Zato kreće na niz koncertnih turneja i postaje sve poznatiji širom Rusije.

Karijeru je prekinuo njegov odlazak iz zemlje kako bi, navodno, učio sa Arturom Šnabelom. Međutim, već tada je odlučio da se ne vrati iza gvozdene zavjese. Postoji anegdota u kojoj mu graničar, nakon što je dobro proučio Horovicev pasoš, rekao "Molim Vas, nemojte zaboraviti Vašu otadžbinu".

Kada su, dvije godine docnije, sovjetske vlasti odabrale Horovica da predstavlja Ukrajinu na osnivanju Međunarodnog takmičenja u čast Šopena ovaj je odlučio da ne učestvuje i to je bio njegov konačni prekid odnosa sa Rusijom u koju se neće vratiti sve do osamdesetih godina.

Iza sebe je, osim porodice, ostavio i veliki broj neutješnih članica udruženja obožavateljki. One su kao znak raspoznavanja na koncertima uvijek nosile nešto zeleno. A kada su načule glasine da će Horovic zauvijek napustiti komunistički raj, nakon jednog koncerta su upale u njegovu garderobu, i počele da cijepaju komade umjetnikove odjeće sve u želji da sačuvaju djelić uspomene na svog idola. Horovic je na ovaj upad burno reagovao, došlo je do koškanja i guranja, a jedna djevojka je zadobila i šamar.

Horovic nije uživao u ovoj vrsti pažnje i ljubavi. Možda zato što je bio homoseksualac. Uprkos braku sa Vandom, ćerkom čuvenog dirigenta Toskaninija, Horovic je cio svoj život osjećao snažnu seksualnu privlačnost prema muškarcima.

Tako je, na primjer, Kenet Lidom koji i dalje živi na Menhetnu u jednom intervjuu spomenuo kako se javio na Horovicev oglas u kome je ovaj tražio ličnog asistenta i kako je nakon toga postao njegov ljubavnik narednih pet godina uprkos tome što je u to doba Horovic bio u braku.

Lidom je izjavio i da je Horovic imao nezgodnu narav i neukrotiv temperament. Često je znao da povuče cio stolnjak i da sve sa stola sruši na pod. Ipak, Horovic je imao i svoju slatku stranu koju je bilo moguće voleti. "Stvarno me je obožavao", priznao je Lidom.

Horoviceva osjećanja prema muškarcima nisu bila tajna za njegove prijatelje. Tako je već u Berlinu uposlio svog prvog ličnog asistenta koji će ga pratiti kako na poslovnim tako i na privatnim putovanjima. Ovu praksu je nastavio tokom cijelog života. Mnogi prijatelji su sumnjali da će Horovicev brak potrajati duže od mjesec dana, ali je uprkos svemu opstao sve do smrti. Bračni par je čak dobio i ćerku, ali se Horovic nije pokazao kao dobar otac.

Interesantno je i da, kada su Horovic i, njegov glavni takmac za krunu najboljeg kompozitora, Rubinštajn, odlučili da daju privatne časove klavira svako je ispoljio sopstvenu prirodu prilikom izbora učenika. Rubinštajn, kao poznati ženskaroš, birao je samo učenice, a Horovic učenike.

Upravo o životima i odnosima ova dva virtuoza na klaviru govori i knjiga "Rubinštajn protiv Horovica i obrnuto" Aleksandra Gatalice koju je, u okviru svoje edicije "Violinski ključ", objavila izdavačka kuća "Službeni glasnik". Zadatak ove edicije jeste da popuni prazninu u ponudi kvalitetnih biografskih, teorijskih i esejističkih knjiga o muzici na srpskom jeziku. Cilj je da se kroz sintezu popularnog i stručnog opiše, ne samo život i rad, već i epoha u kojoj su veliki kompozitori stvarali. Gatalica, koji je poznat prije svega kao književnik, bavio se i muzičkom kritikom pišući tekstove o koncertima takvih umjetnika kao što su Zubin Mehta, Šlomo Minc, Hoze Kareras, Jurij Bašmen i mnogih drugih.

U knjizi "Rubništajn protiv Horovica i obrnuto" Gatalica nam paralelno pripovjeda priče o životima dvojice velikih pijanista. Od njihovog rođenja na prelazu između vijekova do samog kraja na koncu 20. vijeka prošlo je nešto preko sto godina. I to kakvih godina. Obojica pijanista su proživjeli duge živote i bili su svedoci neverovatnih naučnih i društvenih promjena. Rubinštajn je rođen u doba kada se mislilo da čovjek, kao teži od vazduha, nikada neće poletjeti. Ipak, upravo je Rubinštajn na svoje koncerte išao avionom, a svoj život je okončao kada su letovi u svemir odavno bili stvar rutine.

Horovic je rođen kada se smatralo da je svaka vlast od boga i da su carevi Njegovi portparoli na zemaljskom tlu, a onda je prošao kroz boljševičku revoluciju, ubistvo porodice Romanov, stvaranje zemlje radnika, seljaka i poštene inteligencije, da bi završio pod sjenkama njujorških nebodera koji od prirode voli samo svježu ribu i piletinu i čiji se koncerti prenose širom svijeta preko televizije i radija.

Horovic je rođen u doba kada homoseksualnost tretirala (i lečila) kao bolest, da bi doživeo da je Američka psihijatrijska asocijacija ukloni sa spiska mentalnih poremećaja, a preminuo je samo godinu dana pre nego što je to učinila i Svjetska zdravstvena organizacija.

O tom vijeku i o ovim umjetnicima piše Aleksandar Gatalica u ovoj lako čitljivoj i pitko napisanoj knjizi. Obogaćena fotografijama iz života umjetnika knjiga "Rubinštajn protiv Horovica i obrnuto" nas uvlači u jednu epohu koja je za nama, epohu koja je ispratila dvojicu vrsnih umjetnika koji su i sami zalutali i preostali iz neke drugačije prošlosti. Na kraju knjige se nalazi kompletna diskografija ovih umjetnika, a na samom kraju čak i grafološke analize njihovih potpisa koji dosta govore o prirodi njihovih tako različitih, a, opet, umjetnički bliskih, priroda.

"Rubinštajn protiv Horovica i obrnuto" je svojevrsna reportaža sa "vječitog derbija" koja će vas držati do kraja na ivici fotelje u iščekivanju da, dok sve brže okrećete stranice knjige, saznate koji je od dvojice virtuoza bio bolji i ko je na kraju pobijedio u ovoj utakmici.

Muzika, svakako, jeste.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.