Slađana Zrnić i Boris Šavija, glumci Narodnog pozorišta RS za “Glas Srpske”: Pera Kralj stojeći gledao “Porodične priče”

Aleksandra Glišić
Slađana Zrnić i Boris Šavija, glumci Narodnog pozorišta RS za “Glas Srpske”: Pera Kralj stojeći gledao “Porodične priče”

BANjALUKA - “Porodične priče” bile su predstava uz koju se plače, diše sa glumcima koji su na sceni i poslije izvođenja i burnog aplauza izlazi ćutke iz sale.

 

Svi koji žele da ponovo pogledaju ovu kultnu predstavu Narodnog pozorišta Republike Srpske, mogu to da učine večeras u 20 časova na “Jutjub” kanalu ovog teatra. Oni koji je nisu gledali shvatiće zašto je svaki komad u režiji Jovice Pavića pravi pozorišni praznik i imaće priliku da vide kako je na scenu postavio ovu dramu Biljane Srbljanović.

Briljantna gluma Slađane Zrnić, Nikoline Friganović, Borisa Šavije i Aleksandra Stojkovića uobličila je ovaj dramski komad u predstavu kakva se ne gleda često. O radu iza kulisa, izvođenjima i uspomenama koje “Porodične priče” bude za “Glas Srpske” govore prvakinja Narodnog pozorišta RS Slađana Zrnić i glumac Boris Šavija.

Slađana Zrnić

18 godina poslije...

“PORODIČNE PRIČE” Biljane Srbljanović, u režiji Jovice Pavića NPRS su naš mali fenomen. Odigrali smo je 50 puta punim srcem i snagom punih šest godina. Kada je bilo posljednje, pedeseto izvođenje, bilo nam je teško, ali je atmosfera prije i poslije predstave u publici kao i na sceni bila... sveta. Plakali smo puna srca i igrali iz sve snage.

Kolege sa kojima sam igrala u toj predstavi Nina, Boris i Piksi su i danas ljudi sa kojima punim srcem sarađujem. Vezala nas je ta predstava. Sjećam se da nas je Piksijev profesor Pera Kralj gledao kada smo gostovali u “Ateljeu 212” i prestajao je cijelu predstavu. Hej, pa profesor, jedan od najvećih srpskih glumaca, stojeći gleda predstavu... Koliko je Piksi bio ponosan, a i Pera Kralj.

Kada sam dobila ulogu Nadežde, djevojčice koja zbog trauma ne govori i ponaša se kao pas, jer je to jedini način da se igra sa drugom djecom, to je uloga koju jednom pročitate, zatvorite tekst i kažete reditelju: “Znam, samo mi, Jovice, molim Vas, dajte čelični obruč i postavite ga negdje na sceni” i on na to kaže: “Dogovoreno, hoćeš li desno ili lijevo?”

Piksi, Nina i Boris igraju po nekoliko likova, suvereno, fantastično, kao da su to uloge koje igraju poslije deset godina glumačkog staža, a to je tek diplomska predstava nas troje.

Scenografija Dragane Purković Macan koja potpuno radi za nas. Piljevina ne smeta, blato, beton, sve, ali sve je toliko radilo za nas. Doduše, Jelenin kostim sam četiri puta morala da mijenjam, ne zato što nije bio dobar, već zato što se podere u toku igranja. Jelena odmah pripremi novu poderanu haljinicu.

Naravno, nisu izostale ni nagrade, one najveće iz regiona. Mnogo velikih nagrada, ali najveća je, čini mi se, ona kada samo igrali koprodukciju sa “A 212”, desetak godina poslije. Boris, Nina, Piksi i ja silazimo u podrum scenu “Ateljea 212” da vidimo novu scenografiju naše prijateljice i prilazi nam čovjek sa raskolačenim očima i ne može da vjeruje i onako u čudu kaže: “Ne mogu da verujem, da li ste vi oni klinci iz banjalučkih “Porodičnih priča”... deco moja draga, ta se predstava ne zaboravlja”...

Svim studentima glume i pozorišnim stvaraocima želim da im se dese takve predstave.

P.S. Ova predstava je prva predstava NPRS koja je poslije rata u BiH odigrana u Sarajevu. Trebalo je da prođe mnogo godina da se to desi i ovacije su bile one koje se ne zaboravljaju.

Boris Šavija

Raduje me što će publika moći da pogleda predstavu “Porodične priče” na “Jutjub” kanalu NPRS - zbog mnogih koji su je uživo gledali pa bi možda poželjeli da je ponovo vide i drugih, koji su za nju čuli, a nisu bili u prilici da je pogledaju. Žaloste me okolnosti u kojima će je gledati i to što je neće sagledati u punom njenom sjaju; živa predstava i njen video-snimak razlikuju se kao Bog i šeširdžija, ali šta je - tu je, svakom vremenu koje dođe valja biti naredan.

Teško je sažeti sve impresije i sjećanja u ovako kratku cjelinu i osvijetliti ih.

“Porodične priče” za Nikolinu, Slađanu i mene bile su dio diplomskog rada s profesorom Jovicom Pavićem; Aleksandar je tada već bio svršeni student.

Počelo je kao mali projekat (četiri mlada glumca), nekako zavjerenički i nije se od toga očekivalo bogzna šta. Koliko se sjećam, radili smo veoma kratko, 25 dana je prošlo od prve probe do premijere.

Do premijere nismo imali svijest o tome kakvu smo energetsku bombu sastavili. Bilo je to električno pražnjenje, kao udar groma. Katarzično iskustvo - kako za nas aktere, koji smo tu gorku, traumatičnu priču provukli kroz sebe i izbacili je napolje, tako i za publiku.

Stajali smo na poklonu uz desetominutne ovacije, ne znajući ni sami šta nas je snašlo.

Ta predstava je bila dah svježine, mala teatarska revolucija, dozvoliću sebi da neskromno pretjeram.

Poslije je imala bogat pozorišni život, što na festivalima i gostovanjima, što u matičnoj kući, a mi smo u tim reprizama istinski uživali.

Sa današnje distance i na osnovu dosadašnjeg iskustva uviđam kako je teško napraviti dobru predstavu, koliko pojedinačnih kockica treba da se stopi u jedan srećan amalgam, u čvrstu cjelinu. Dobre predstave u svim segmentima rijetke su, skoro na nivou incidenta.

“Porodične priče” su bile dobra, poštena predstava.

Posigurno znam da je u mojim kolegama i meni ona ostavila neizbrisiv pečat i ostala stamen fundament za predstojeći pozorišni rad.

Nadam se da će se gledaocima predstava dopasti i da ćemo se, čim pobijedimo ovu pošast, ponovo gledati u pozorištu, kako i dolikuje.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana