Nikolino samo(ubistvo)

Ali, ozbiljnim istraživačima, koji su proučili sve okolnosti, pa čak i one "nepodnošljive", ostaje jasnoća svijetlećeg upitnika: "Nikola nije bio dobrovoljni davalac života." Dokaz je drugi hitac, jer jedan je mogao ispaliti sebi u glavu, ali drugo nikako!

Proučavajući istoriju života Nikole Koljevića i istoriju slučaja, nema puno dilema da je on samoubica kojeg su ubili drugi. Kao kultivisan literata, koji je izuzetno dobro poznavao dramsku književnost, znao je da je u istoriji samoubistava najmanje dramskih pisaca i onih koji se bave esejom i filozofskom prozom. Ispred svih prednjače pjesnici i prozni pisci. Ali, ubjedljivo pjesnici, jer da bi njihove riječi blistale, potrebno je puno truda, intenziviranih doživljaja, viđenja unaprijed i unazad, uz proširenu brazdu saznanja u sadašnjosti. Sve u svemu, za nauku, čudesan splet osjećanja i osjećaja vlada u duši pjesnika. Ono što oni kažu, ide ispred svake nauke i krute zbilje, uopštavanja, statistike… Cijena toga je dobrovoljno davanje života za Čezara Paveza, Branka Miljkovića, Marinu Cvetajevu, Branka Ćopića, En Sekston, Silviju Plat, Sergeja Jesenjina, Vladimira Majakovskog, Ernesta Hemingveja, Paula Celana, Jasunari Kavabata… Nikola Koljević nije mrzio ni druge ni sebe, bio je stišljive prirode, koju karakteriše znanje i promisao o svemu čega se dotiče. Istina, ne toliko naučno koliko književno i filozofsko. Nije imao kosmičku, naučnu inteligenciju kao Tesla, ali je imao u sebi energiju koju je znao kontrolisati. Dokazao je to po onome kako misli, piše i djeluje. Smetalo mu je političko ćutanje moćnika o kriminalu u kojem su ne samo učestvovali, nego su bili njegove perjanice. Ali, iz straha od prokazivača, nije sa ljudima iz svog okruženja o tome govorio, jer su metkom zatvarali jedna usta, a strahom sva ostala. Dokazalo se to u bliskoj budućnosti, na Palama, kroz desetine ubistava, gdje se žrtva ubija kao zvijer, pred maloljetnom djecom, na ulici, ispred porodične kuće i zgrade u kojoj stanuje... Pale su postale Palermo... Nikolino samo(UBISTVO) je agens kolumbijske sačekuše na Palama. Duge sjenke nevinih žrtava dugo će padati po stanovništvu ovog, na izbjegličkom rasulu i ratnim strahotama nastalog grada.

U januaru 1997. objavljeno je da je nakon pucanja dva hica u glavu, preminuo Nikola Koljević. Odmah sam rekao da je on "samoubica" kojeg su ubili drugi. Narod je potapala ista sumnja, ali nije smio dići glas protiv sijača straha i smrti. Službeni izvještaj uviđaja nije niko vidio, osim da je obnarodovao da je Nikola pucao sebi u glavu u zaključanoj sobi. Znao sam da su to učinili ljudi koji dobro žive od "nedostatka dokaza". Ljekar je rekao: "Dva metka ne može čovek sam sebi da puca u glavu." Nikola im je spremao javnu sačekušu sa zapisima i fotografijama, a to je za njih koji brišu sve gnusne tragove jezik golih činjenica, bez bezopasnih pjesničkih metafora.

Koljevićevo samoubistvo je sumnjivo. Takav čovjek nije imao hrabrosti da dva puta sebi puca u usta, bez obzira na to što u Republici Srpskoj vlada duboka depresija i mafija. A on je glavni svjedok njihovog nastanka i održanja. Zato je vlasnik života i smrti iz njegovog okruženja, poslije hapšenja platiše ubica sa Sokoca, kojeg su uhapsila dva hrabra čovjeka (oba su ubijena u kolumbijskoj sačekuši), rekao: "B.V. je dobar momak, ali poslije hapšenja B. niko mu ne garantuje život, jer Ovi će ga ubiti kao psa." Za nekoliko dana je ubijen najveći romanijski borilački mit Srđan Knežević, a nakon godinu dana i Ljubiša Savić Mauzer. Policija sve zna, ali svi, odreda svi – ćute i ćutotvorišu. Hazarski put Miloševića vodio je i Nikolu da bude samo(UBICA) kojeg su ubili drugi! Njemu, koji je imao moralni i državni dignitet, mafija nije mogla uvesti sankcije na riječi, ali ga je, po svemu sudeći, sklonila iz života.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.