Nataša Perić, glumica, za “Glas Srpske”: Igra je san i stalno učenje
Nagrade nisu ključno mjerilo ni talenta ni uloženog truda, ali je lijepo kada vaš rad i trud budu primijećeni. Ovo je prvi festival na kojem smo učestvovali sa predstavom “Banjaluka”, a i prvo učešće Gradskog pozorišta “Jazavac” na ovom festivalu”, tako da mi je ovo priznanje još draže.
Rekla je ovo za “Glas Srpske” glumica Nataša Perić povodom dodijeljene nagrade za najbolju epizodnu ulogu u predstavi “Banjaluka”, osvojenu na Festivalu bh. drame u Zenici, dodavši da se radi o vrlo specifičnoj ulozi i vrlo specifičnoj glumačkoj kreaciji, a da bude zanimljivije, odigranoj u krajnje neobično napisanoj i postavljenoj predstavi.
- Pripovijetka “Hljeb” Lane Bastašić je jedna od šest priča u našoj predstavi, a za mene je ona predstavljala veliki izazov. Nisam se do sada susretala sa ovom vrstom pristupa glumačkoj formi kroz tumačenje mnogo likova. Reditelj komada Nikola Bundalo zadavao mi je razne vježbe na putu traganja za najboljim rješenjem. Trebalo je odvojiti četrnaestogodišnjakinju iz sebe i pogledati je u ogledalu - kaže talentovana glumica Narodnog pozorišta Republike Srpske i GP “Jazavac”.
GLAS: Na neki način tom ulogom nastavili ste sa krajnje neobičnim izborom uloga, koje postaju Vaš mali zaštini znak poput role dječaka Nevena iz “Urnebesne tragedije”, a koja vas je, slobodno se može reći, učinila prepoznatljivim imenom na domaćem glumištu?
PERIĆ: Drago mi je ako se to gleda kao neki moj neobičan izbor uloga ili moj zaštitni znak. Nisam razmišljala o tome. Mi, glumci, najčešće ne biramo uloge, već budemo izabrani. Za ulogu Nevena u “Urnebesnoj tragediji” sam se pojavila na audiciji kod Milice Kralj, a Nikola Bundalo je želio da igram djevojčicu u priči “Hljeb”. Na nama je da stvorimo živ lik, u okviru cjeline koja je zamišljena, kako od strane autora teksta, tako i režisera.
GLAS: Za jednog mladog umjetnika, iza sebe imate izuzetno širok izbor uloga i žanrova. Koliko Vas eksperimentisanje sa ulogama i žanrovima čini boljim glumcem?
PERIĆ: Možda ne nužno boljim, ali sigurno bogatijim glumcem, nudeći mi izbor drugačijih glumačkih sredstava i načina da se izrazim na pravi način. Raduje me eksperimentisanje i učenje novih stvari. Mnogo toga zavisi od nas, da li ćemo potonuti u trendovsku jednoličnost karaktera. Stalnim učenjem i saznanjima o svom pozivu, pogotovo na sceni, opiremo se tome.
GLAS: Oprobali ste se u svijetu filma i televizije, uz vrlo dobre reakcije struke i kritike. Kako je iz Vašeg ugla proteklo to iskustvo i da li uopšte pravite razliku između teatra i kinematografije u glumačkom smislu?
PERIĆ: Za mene su film i pozorište kao dva udaljena svijeta, koja se opet neprestano prepliću i ukrštaju. Pozorište mi je bliže, intimnije, prva ljubav. Film me još uvijek provocira, jer je za mene to manje istraženo polje. Ove godine mi je film Boška Krljaša “Atanasija” donio dvije filmske nagrade i stvarno sam presrećna zbog toga. Nadam se da ću imati više prilika da istražujem i da radim na glumi pred kamerom.
GLAS: Glumci iz Srpske sve više glume u regionu, hiperprodukcija televizije širi tržište nudeći šansu, koliko je važno da se stvore prilike da što više glume na domaćem trenu u domaćim projektima?
PERIĆ: Svakako da je važno. Ovdje postoji mnogo talentovanih, čak i starijih glumaca koji nisu imali mnogo dodira sa filmskim svijetom. Mladih ljudi sa završenom akademijom je sve više i lijepo je kad imaju priliku da rade svoj posao i da mogu da zarade. Ipak, moram da naglasim, ne dopada mi se jurnjava i tzv. “štancanje” serija, jureći za kvantitetom bez bilo kakvog kvaliteta i smisla.
GLAS: Na čemu ste trenutno sve angažovani i šta možemo novo očekivati od Nataše Perić u narednom periodu?
PERIĆ: Završila sam predstavu i prezentaciju sa dvije generacije u Studiju “Jazavac”. Predstava “Banjaluka” će se predstaviti 1. jula na Pozorišnim igrama u Jajcu. U Narodnom pozorištu igramo predstave na repertoaru do kraja mjeseca. Dobila sam epizodnu ulogu u seriji “Složna braća - Nedžt Đeneration”. A onda odmor, pa ćemo vidjeti čega ćemo se igrati dalje.
GLAS: Šta bi za Vas bilo ono što biste opisali kao “svoj glumački san” u karijeri?
PERIĆ: Voljela bih da se igram do kraja svog života. Da igram. To bi bio moj san.
Mentor
GLAS: Jedan ste od mentora mladim polaznicima u studija glume “Jazavac”. Kako gledate na to iskustvo i šta je bilo teže biti onaj koji uči druge ili onaj koji uči od drugih?
PERIĆ: Nije nimalo lako biti mentor, treba biti mnogo pažljiv i imati sluha za njih i njihove nedaće. To su nove generacije koje ne moraju nužno sutra biti glumci, ali mogu biti dobra i podučena pozorišna publika. Moram priznati da i oni mene nauče mnogo čemu. Vraćam se na početke, prelistavam stalno stare vježbanke, pronalazim nove vježbe… Uz njih sam u toku sa vremenom. Šta znači danas imati 13, 14 godina, koliko su napredniji u nekim drugim stvarima od naše generacije…
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
