Ivan Nešić o romanu “Đavolski dobar bluz”: Životni darovi imaju svoju cijenu

  Branislav Predojević
Ivan Nešić o romanu “Đavolski dobar bluz”: Životni darovi imaju svoju cijenu

Moj susret s rokenrolom desio se sredinom sedamdesetih godina i od tada neprekidno putujem tim “tajanstvenim vozom”, vezujući se za muziku na ovaj ili onaj način, a “Đavolski dobar bluz” jedna je od stanica na tom putu.

Rekao je ovo za “Glas Srpske”, pisac i esejista Ivan Nešić, objašnjavajući kako se rodila ideja da napiše roman “Đavolski dobar bluz” inspirisan muzikom i djelom misterioznog bluzera iz delte Misisipija.

- Neupućeni čitalac mogao bi pomisliti da je roman “Đavolski dobar bluz” pripovest o Robertu Džonsonu, ali kičmu priče predstavlja jedna gitara za koju se veruje da je baš na njoj nastao američki bluz. U pitanju je akustična gitara “Gibson L-1 flat top”, model s kojom je uslikan legendarni bluzer. Zbog toga ova gitara u mom romanu ima posebno značenje i krije stanovitu tajnu. Pored legende o trampi duše za gitarsko umeće, u priču je umešana i tragedija vezana za rokenrol pionire Badija Holija, Džej Pija Ričardsona (Big Bopera) i Ričija Valensa. Ali u osnovi romana nalazi se poznati zaplet o životnim izborima koje pravimo i ponuđenim darovima za koje se obično ispostavi da imaju previsoku cenu - rekao je Nešić.

GLAS: Koliko je trebalo vremena da ideja preraste u uzbudljiv roman, koji igrajući na granici nekoliko žanrova stvara napetu priču o odrastanju jednog dječaka, igri dobra i zla staroj koliko i ljudski rod i skupoj cijeni pogodbe s “tipom od bogatstva i ukusa”?

NEŠIĆ: Prvih stotinak stranica nastalo je pre nego što sam započeo rad na romanu “Pod imelom” i dvoknjižju “Firentinski dublet”. Potom je usledio duži prekid jer nisam bio zadovoljan kako se razvijao roman. Odlučio sam da ga na neko vreme ostavim po strani, jer mi se taj sistem ranije pokazao kao dobar i vratio sam mu se kada smo završili priču o Milovanu Glišiću i Džeku Trboseku. Prošlo je više godina, ali sam znao da ću ga završiti jer me ideja neprestano proganjala i nijednog trenutka nisam pomislio da odustanem.

GLAS: Iza Roberta Džonsona ostalo je 29 snimljenih pjesma, kratak i buran život i ogroman mit čije je trajanje teško objasniti logikom. Da li ste pisanjem romana rasvijetlili neki od razloga zašto je njegov mit i dalje tako živ 100 godina kasnije?

NEŠIĆ: Legenda o susretu s nečastivim na raskršću jeste tek jedan deo kontroverzi koje se vezuju za Roberta Džonsona.

Tu je i neslaganje gde se dogodio fiktivni susret, da li na ukrštanju puteva 61 i 49 u Klarksdejlu ili raskrsnici puteva 1 i 8 u Rouzdejlu. Postoje i druge nedoumice, od pronalaženja njegove krštenice, pa do razloga zbog kojih je preminuo - da li je otrovan od strane ljubomornog supruga neke žene ili je preminuo od bolesti, pri čemu se pominje čak i nelečeni sifilis. A tu je i nesuglasica oko mesta gde je sahranjen jer postoje čak tri groba za koje se tvrdi da sadrže zemne ostatke bluzera. Najviše intrigira njegov rapidni svirački napredak jer je u kratkom vremenu prešao put od nižerazrednog netalentovanog gitariste do kralja delta bluza. Govorkanja da je talenat dobio od đavola u to vreme nisu bila dobar marketing jer je Delta Misisipija bila opasno područje za Afroamerikance. Iako se rodio na plantaži, bio je obrazovan i umeo je da čita i piše, ali dešavalo mu se da usred svirke ode i nestane na neko vreme, kao da ga je nešto progonilo. Iako je ova priča nastala mnogo pre dolaska rokenrola, čini mi se da je i dalje najinteresantniji mit koji se vezuje za popularnu muziku.

GLAS: U romanu “Đavolski dobar bluz”, iz stranice u stranicu prepliću se brojne veze muzike, literature i  filma, što je s obzirom na Vaše dugogodišnje pisanje o muzici, prilično očekivano. Gdje se stvarno kriju umjetnički korijeni Vašeg romana i pisanja generalno.

NEŠIĆ: Kao što je Goran Skrobonja naveo u blurbu, spojio sam dve velike ljubavi - rokenrol i horor. Čitaoci će prepoznati uticaje majstora žanra koji su odredili moj čitalački ukus i ono što pišem. Odrastao sam uglavnom na anglofonoj kulturi kada su u pitanju muzika, film i književnost. Interesovanje za fantastičku prozu potiče od priča iz “Politikinog zabavnika”, ali to će prerasti u strast pojavom magazina “Sirijus” i biblioteke “Kentaur”. Zanimanje za naučnu fantastiku dobrim delom ima zaleđe u ekspanziji svemirskih istraživanja s kraja šezdesetih i početkom sedamdesetih godina, ali i delima Žila Verna i Herberta Džordža Velsa.

GLAS: Sam roman atmosferom doslovno kipti od filmičnosti, da li biste voljeli vidjeti ekranizaciju i pod kakvim biste uslovima pristali na nju ako bi se to jednog dana desilo?

NEŠIĆ: “Đavolski dobar bluz” je zbog tematike morao da se smesti u Ameriku. Verujem da bi svaki pisac voleo da vidi svoje delo preneseno na platno, iako imamo brojne primere da je to bilo urađeno traljavo i aljkavo. Dok sam ga pisao, lik bluzera Džeroma Halforda obraćao mi se glasom glumca Morgana Frimena, mada ga vizuelno nisam tako doživeo. Ideja je bila da roman bude filmičan i da drži pažnju, ali i da se čitaoci poistovete sa likovima.

GLAS: Iza vas je klasični, ali danas sve rjeđi književni put, kratka priča pa roman. Koliko je taj period pisanja kratke forme (a pisali ste mnogo i svuda) izbrusio Vaš stil i zanatsku vještinu i da li pravite neku razliku između kraće i duže prozne forme kao autor i čitalac?

NEŠIĆ: I dalje dajem prednost pripoveci u odnosu na roman. Za mene je kratka priča iskra koja bljesne u mraku, osvetli vam na trenutak scenu i potom zgasne, ostavljajući vas da se nosite s onim što ste nakratko videli. U šali kažem da je kratka priča poput flerta, dok roman već liči na brak.

Bilo je mišljenja da će pripovetka potisnuti roman u 21. veku, pre svega zbog sve bržeg životnog tempa, ali to se nije dogodilo. Kratka forma vas uči disciplini, vrednosti i značaju svake napisane reči.

GLAS: Iako ste i ranije pisali zajedno s drugim piscima, koliko vam je bilo izazovno pisanje u četiri ruke s Goranom Skrobonjom na “Firentinskim dubletu”. Iz ugla čitaoca djeluje da je taj roman u dva dijela napravio iskorak u ubjedljivosti i upečatljivosti Vaše proze, posebno u pogledu atmosfere i karakterizacije likova?

NEŠIĆ: Kada smo počeli da radimo na romanu imao sam određene bojazni, zbog obima narativa, iako nam ni nakraj pameti nije bilo da će knjiga izaći u dva dela. Možda smo u početku bili “stidljiviji”, ali kada smo videli da napisano pripada “jednom glasu”, dali smo sebi oduška da upadamo jedan drugom u delove teksta i dopisujemo scene. Goran je moj venčani kum, poznanstvo s njim datira još iz osamdesetih godina i kluba ljubitelja naučne fantastike “Lazar Komarčić”, no nikada nismo pomišljali da ćemo sesti i napisati roman u “četiri ruke”. Bilo je to pozitivno iskustvo, a usput smo se dobro zabavili.

GLAS: Osim kao pisac, bavili ste se i drugom stranom zanata kao novinar i urednik. Iz oba ugla kako Vam se danas čini domaća žanrovska scena, tačnije pisaca ima, knjiga takođe, koliko su izdavači zainteresovani i koliko se publika danas okreće ovoj vrsti literature u odnosu na vrijeme vaših književnih pokušaja?

NEŠIĆ: Uporedio bih književnu scenu sa muzičkom - nekada su postojali samo državni izdavači koji su imali svoja pravila igre, ali onda su se pojavili privatnici i svi su mogli da snime materijal i ponude ga nekoj nezavisnoj etiketi.

Slično je i s književnošću - odjednom smo dobili hiperprodukciju. Ne mislim da je to loše jer iz izobilja materijala uvek može da se nađe značajan broj kvalitetnih dela (zgodno mesto da se podsetimo Sterdženovog zakona koji kaže “da je 90 odsto svega đubre”). Mogućnost objavljivanja jeste i podstrek mladim autorima da više rade jer postoje izdavači koji vas neće prezrivo gledati kada im ponudite delo iz korpusa žanrovske fantastike. Postoji bojazan da li će knjiga preživeti tehnološku evoluciju, ali je daleko značajnije pitanje da li su generacije koje odrastaju s tom tehnologijom nadohvat ruke izgubile sposobnost da “sanjaju otvorenih očiju”.

Planovi

GLAS: Živimo u vremenu koje nije zahvalno za planove, ali da li pišete novi roman i kada bismo mogli očekivati neku novu antologiju kratkih priča, pošto je od posljednje prošlo 11 godina?

NEŠIĆ: U današnje vreme nezahvalno je praviti planove duže od 24 sata. Postoji dovoljno materijala bar za dve zbirke, pri čemu je jedna s pripovetkama koje ne pripadaju fantastici. Ali voleo bih da uradim zbirku kao što je bila “Rigor Mortis” (1997) jer je ona napisana “u dahu” i praktično sve priče nastale su u kratkom razdoblju. Ovako se zbirke priča svode na prikupljanje onoga što ste objavljivali po periodici i tematskim zbirkama, a tu se susrećete s ograničenjima. Imam i konturu romana koji bi se za promenu dešavao u domaćem okruženju. Planovi postoje, ali realizacija istih povezana je s brojnim promenljivim faktorima na koje ne možemo da utičemo.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana