“Glas Srpske” u posjeti Hašanima, rodnom mjestu Branka Ćopića: Hrabro noseći istine sačuvao izvore rodnog sela

Na rasutim grmečkim brdašcima još se može sresti poneki brkajlija, Nikoletina i samardžija Petrak. Prolazeći od Dubovika do Hašana na brdu, dok kroz grane drveća progrijava sunce, čini nam se da kraj mlina vidimo Branka i djeda Radu kako stoje sa Jovandekom, dok kraj njih sjedi mačak Toša. Sa tih brda, šuma, rijeke Japre, vodeničnog mlina i ljepote koja grije dušu Ćopić je uzimao dah života koji je utkao u svoja djela. I nije uzalud napisao: “Nigdje više takvog raja kao moga zavičaja”.

Protekle godine konačno je obnovljena Ćopićeva rodna kuća, a zahvaljujući lokalnoj zajednici završeni su radovi na Djeda Trišinom mlinu, koji je obnovljen 2018. godine. Veliki pisac je rođen prvog januara prije 106 godina, a njegovi Hašanci ga i danas pamte po jednostavnosti, šalama i zahvalni su mu što je proslavio njihov rodni kraj.

Prolazeći uskim putem od škole u kojoj je Branko Ćopić učio prva slova do njegove rodne kuće susreli smo piščevog rođaka Slobodana Ćopića, koji je redakciji “Glasa Srpske” sa sjetom i ponosom govorio o Ćopićevim dolascima u rodni kraj.

- Dolazio je kad sam bio dječak, jednom prilikom nas je neko fotografisao ispred kuće i danas čuvam tu fotografiju. Kad je Branko dolazio, to je za sve nas u Hašanima bio veliki događaj. Svi se odmah aktiviraju, poravnava se put iz Krupe, bageri idu selom, sprema se. Za nas djecu je to bilo veliko uzbuđenje. Kad stane pred nas, mi zablokiramo od ushićenja. Nismo znali šta da ga pitamo, ćutali bismo i slušali šta priča i opčinjeno gledali u njegovo lice, jer je u sebi nosio toliko čari da smo pred njim ostajali bez daha - ispričao je Ćopić.

Prema njegovim riječima Ćopić je bio jednostavan čovjek i svako ko ga je slušao mogao je da ga razumije.

- Kad je dolazio u Hašane noćivao je kod brata od ujaka, s njim je najčešće i dolazio. Prije smrti se mimoišao sa njim. Družili smo se s njim, s njegovom ženom Cicom i strinom Danicom, koju je najviše opisivao u djelima. Postavljao joj je razna pitanja, a strina mu je na njih odgovarala sa: “Vrag te odnio otkud ti to znaš”. Pred njim je uvijek bila limena šoljica i rakija - kazao je Ćopić.

Ispričao je da je Branko Ćopić u Hašanima prvo odlazio u školu da bi posjetio đake te da je onda vrijeme provodio sa rođacima.

- Ko ne cijeni njega, taj ne zna da cijeni čovjeka. Volio je da se druži sa običnim ljudima, bježao je od lokalnih političara na funkcijama. Njega je tralo ono što ga je tralo, a to se tek danas vidi šta je. Imao je mnogo predviđanja. Vraćam se na par njegovih knjiga, a pogotovo na kratke priče. Predvidio je sve ovo što se danas dešava, sistem i ljude. Normalni ljudi prepoznaju i cijene njegov lik i djelo. Čujem od svojih sinova koji žive u Zagrebu da u Maksimirskoj šumi jedan restoran nosi ime “Ježeva kućica”. Od takvih stvari se naježim. Ljudi su se smijali kada su čitali ono “letiće željezni avioni”, a to je sve kasnije bilo. Onu noć prije potresa u Banjaluci, on je spavao sam, a inače su ga uvijek drugi vozili, ali tad je imao predosjećaj - objasnio je Ćopić.

Prisjećajući se svoje posjete Branku Ćopiću u Beogradu davne 1977. godine njegov rođak nam je ispričao da je pisac za njih sve pripremio, ali da je malo malo odlazio u svoju sobu da nešto zapiše.

- On čim se probudi on nešto šara, piše, pribilježi pa sklapa. Imao je svesku u koju je običnom olovkom pravio bilješke. Mislim da je to ostalo u njegovom stanu. Nije ispravljao ono što napiše, jer nije bilo potrebe - rekao je Ćopić i dodao da generacije Ćopića čuvaju sjećanje na velikog Branka te da njegov unuk od devet godina zna sve Ćopićeve pjesmice napamet.

U učionici škole koju je Ćopić pohađao i koja danas nosi njegovo ime, uz pucketanje vatre u pećici, zatekli smo direktoricu, učiteljicu i šestoro đaka, koji su nas srdačno dočekali. Kažu nam da su vrata nekada bila na drugoj strani i da je on iskakao kroz prozor na drugu stranu kad je bježao iz škole. Za dobrodošlicu nam je učenica prvog razred Una izrecitovala pjesmicu “Pjesma đaka prvaka”. Na pitanje o Branku Ćopiću djeca su nabrajala njegova djela kao što su “Ježeva kućica” i “Bašta sljezove boje”, a kazali su da su im bake i djedovi pričali o Branku, o tome koliko ga vole, cijene i poštuju. Od najmlađih stanovnika Hašana saznajemo da Ćopić prvog dana škole nije znao da kaže učiteljici svoje prezime, a spominju nam i tužni 26. mart kada je Ćopić zauvijek napustio ovaj svijet.

Prema riječima direktorice Osnovne škole “Branko Ćopić” u Donjem Duboviku, čiji je dio i mala škola u Hašanima, Dragane Todić djeca na pomen Brankovog imena kazuju o njegovoj tragičnoj smrti, jer je taj događaj potresao sve Hašance.

Govoreći o situaciji u Hašanima istakla je da đaci do male škole pješače i po pet kilometara.

- Dušanka Dakić, koja je radila u ovoj školi, pričala nam je da je Branko posljednji put kad je dolazio nosio crvenu košulju i svi su se okupili oko njega, i seljani i učitelji, a njegovo prvo pitanje je bilo: “Koliko učenika ima u Hašanima?”. Kad su mu rekli da ima jako malo đaka, kazao je: “Mogao bih onda i ja svoju olovku da odložim”. Mnogo ga je pogodilo kada je uvidio stanje u Hašanima i kada je shvatio kuda to vodi - navela je Todićeva.

Naglasila je da je poslije Drugog svjetskog rata u Hašanima bilo 400 učenika te da je 1995. godine taj broj bio mnogo manji.

- U Hašanima je ranije bilo do 15, 20 učenika, a svake godine broj se smanjuje. Trenutno stanje je takvo da će upis u ovu školu biti tek za četiri godine. Sreća što je politika Vlade RS i Ministarstva da se područne škole drže sve dok ima jedan učenik, a s obzirom na to da smo mi škola sa posebnim statusom, nadamo se da će biti. Ako ništa bar da bude pretvorena u spomen-školu, kako bi svi koji dođu mogli da vide Ćopićevu školu - rekla je Todićeva.

Ispričala je da je Branko Ćopić rano otišao iz Hašana u školu u Bihać te da mu je taj odlazak veoma teško pao. Kako je kazala iz priča ljudi koji su ga poznavali saznala je da je Ćopić u početku odbijao da ode, ali ujak je bio taj koji ga je ispratio na željezničku stanicu. Međutim, Ćopić duhom nikad nije otišao iz Hašana.

- Hašani imaju mnogo potencijala za dalji razvoj. Akademik Matija Bećković kad je dolazio ovdje bio je oduševljen Hašanima i našom djecom. On je tada rekao: “Ovo treba da budu i jesu zapadna vrata kulture Republike Srpske”. Znam da postoje donatori i ljudi koji žele da ulažu u Hašane, obećano nam je da će započeti projekti biti realizovani i mi se tome nadamo - kazala je Todićeva.

Prema njenim riječima “Zavičajno udruženje Branko Ćopić” trudi se da sačuva sjećanje na pisca svesrdno podržavajući manifestaciju “Ćopićevim stazama djetinjstva”, koja se održava u oktobru oko njegove krsne slave Miholjdana, ali i obilježavanje 26. marta, najtužnijeg dana za sve Hašance.

- U Hašane svakodnevno dolazi mnogo posjetilaca. Prije epidemiološke situacije su znali dolaziti autobusi puni ljudi koji su željeli da vide školu, biblioteku, mlin i kuću. Ali u doba korone nikla je kuća Branka Ćopića i završen je napokon Djeda Trišin mlin. Nadamo se da će taj projekat ići i dalje, da će okupljati naše učenike i nastavnike i sve ljude sa prostora bivše Jugoslavije koji vole Branka Ćopića - navela je Todićeva.

Pričajući o anegdotama koje se prepričavaju u Hašanima Todićeva nam je objasnila da se pričalo da je dok su živjeli u Beogradu supruga Branka Ćopića zaključavala u sobu da ne bi uzimao alkohol, ali da je on pronalazio rješenje tako što je djeci koja su se igrala napolju kanapom doturao novac, a oni su mu dostavljali rakiju.

- Govorio je da se uvijek dobro najede kad dođe u Hašane, a kažu da ko nije želio da bude u njegovim djelima nije mu prilazio. Ko god se ovdje preziva Ćopić kaže: “Ma mi smo ti Brankovi”. Oni koji su ga poznavali govorili su da kada dođe u klub pjesnika, da sjedi Dobrica Erić, da sjedi Ivo Andrić, to nema veze, svi su kod Branka. To je duh ovog kraja i ljudi koji nose u sebi tu čar - objasnila je Todićeva.

O posebnosti Ćopićevog književnog stvaralaštva za “Glas Srpske” govorio je profesor Filološkog fakulteta u Banjaluci Duško Pevulja, koji je istakao da je njegova slika svijeta toliko upečatljiva i specifično njegova.

- Ćopić se već prvim objavljenim pripovjedačkim knjigama objavio kao rasan pripovjedač, nastavak najbolje pripovjedačke žice u srpskoj pripovjednoj prozi, ali sa svojim štimungom, sa lirizacijom proze kakva dotad nije viđena u srpskoj književnosti, sa jednim blagim, najčešće nezajedljivim humorom, koji je svojstven samo velikim majstorima pisane riječi. Razotkrivajući svijet u njegovoj šarolikosti i mnogostrukosti, Ćopić je slikao, ali i mirio protivrječnosti pa je on, kako je napisao profesor Ranko Popović, pjesnik velikog pomirenja, iz kojeg se vidi njegova dobroćudna narav, sverazumijevanja i dobrohotnosti - istakao je Pevulja.

Naglasio je da je jedna od najmoćnijih figura Ćopićevog umjetničkog univerzuma djed Rade, mitska figura srpske literature, medijum kroz koji je Ćopić posredovao svoju dobrodušnost.

- Magistralno je Ćopić pomirio vizije svijeta staraca i dječaka, jer je, kako je u briljantnom tekstu o njemu napisao Milovan Danojlić, shvatio da o životu ponajviše znaju najmlađi i najstariji, jedni naivnom prostodušnošću, drugi smirenom iskustvenošću. Ćopić je bio i ostao naš neponovljivi i nenadmašni bajkoviti maštar, koji je zasađivao i brižljivo obrađivao - naveo je Pevulja.

Istakao je da je teško reći da li je Ćopić predskazao događaje koji su uslijedili neposredno poslije njegove smrti, ali ono što je nesporno je da je on prvi demaskirao laži na kojima je počivao sistem Titove Jugoslavije.

- Trebalo je hrabrosti i intelektualnog poštenja da se napiše “Jeretička priča”, koja danas izgleda bezazleno, ali je Ćopića skoro glave došla, ili najpreciznije, i došla mu je glave nakon nekoliko decenija. Bio je hrabar čovjek koji je na kritike svojih prijatelja pisaca odgovorio, na jednom partijskom sastanku, da bi sve ponovo isto napisao. Nije mogao da oćuti na devijacije koje su razgrađivale društvo. Takav pisac nam danas treba, ali njega upadljivo nema pa nema - objasnio je Pevulja.

Dodao je da Ćopićeva slika Drugog svjetskog rata, partizana i njihovog učešća u njemu, zločina nad srpskim narodom nije na primjeren način osvijetljena u njegovom opusu, neutralisan je u udžbenicima pritvrđenom etiketom, a to je bio specijalitet komunističkog režima, kao partizanski pisac.

- Njegova slika rata, pa i učešća partizana, zasnivanja njegovog pokreta u Krajini, nije bila jednoznačna, već složena i impresivno poštena. Ćopić je i dalje nepročitan srpski pisac. On zaslužuje znatno veću pažnju i naše književne kritike i ukupne kulture pa i naših, za najvažnije stvari, potpuno nezainteresovanih političara. Književna manifestacija koja bi njegovala uspomenu na Ćopića treba da bude vodeća kulturna svetkovina kod nas. Ali, ako će to ovi duhovni i intelektualni provincijalci činiti, koji su i do sada ponešto raduckali, više da sebe negdje udjenu, onda je bolje da ostane sve za neka bolja i srećnija vremena, jer Ćopićevo djelo je trajno i ono će sačekati one koji će umjeti da ga cijene - zaključio je Pevulja.

Dodao je da ga uhvati neizmjerna tuga svaki put kad se sjeti činjenice da je vlada Azerbejdžana, kojoj je zahvalan na dobroj volji, donirala novac za obnovu kuće jednog od najvećih srpskih pisaca. Kako kaže, od toga ga uhvate jeza i sramota, i pred Ćopićem, i pred nama i pred svijetom.

Djeda Trišin mlin

Put kroz Hašane odveo nas je i do Djeda Trišinog mlina, koji i danas melje brašno i žito. Dok osluškujemo magični sudar vode i kamena, iz mlina dopire miris kukuruza, vraćajući nas u davna vremena. Oko Djeda Trišinog mlina postavljeni su ukrasi, klupe i mostići koji vode preko Japre i to zahvaljujući trudu i zalaganju lokalne zajednice. Dragana Todić je istakla da je mlin uređen i ukrašen u oktobru prošle godine.

- Planirano je da u blizini mlina bude napravljena ladara na otvorenom, gdje bi bila učionica u prirodi i pravi sanitarni čvor. Plan je i da kod mlina budu napravljeni sanitarni čvorovi. Bilo bi dobro da bude zaposlen i mlinar koji bi mogao da dočekuje goste - rekla je Todićeva.

Selo ostaje pusto

Ćopić je često imao sukobe sa učiteljicom koji su na šaljiv način prikazani u djelima. Učiteljica OŠ “Branko Ćopić” u Hašanima Marijana Gačić istakla je da ima osjećaj odgovornosti, jer radi u školi koju je on pohađao.

- Kad se dolazi ovamo ožive svi njegovi likovi. Iz njegovih djela koja odišu toplinom, prepoznajemo tu njegovu tihu tugu za rodnim krajem i humor koji odiše čežnjom i patnjom. Najveća patnja ovih ljudi je odlazak stanovništva sa sela. Ostaju samo stariji. Osnovno zanimanje im je poljoprivreda, a i ona postaje teža, jer je sve manje ukućana. Tuga je što selo ostaje pusto - kazala je Gačićeva.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.