Borjana Mrđa, slikarka i pjesnikinja za “Glas Srpske”: Kultura je stalno u sukobu s ekonomijom

Milanka Mitrić
Borjana Mrđa, slikarka i pjesnikinja za “Glas Srpske”: Kultura je stalno u sukobu s ekonomijom

Poezija i slikarstvo su prostori alternativnih stvarnosti. Mogu biti vezani za realne događaje, ali nisu njima nužno uslovljeni. To je njihova međusobna veza.

Kazala je ovo u razgovoru za “Glas Srpske” banjalučka slikarka i pjesnikinja Borjana Mrđa. Ona je jedna od učesnica 4. regionalnog festivala “Imperativ” koji će od 30. maja do 3. juna biti održan u Banskom dvoru, u organizaciji Udruženja za promociju i popularizaciju književnosti “Imperativ”, a u saradnji sa ovom kulturnom ustanovom.

- Poezija se pokreće u dinamičnom međuprostoru u kome se meso i biće preklapaju, na kome se prožimaju svijet koji smo konstruisali, sa svojom istorijom i nemoguća praznina puna značenja i potencijala koja nam izmiče - dodaje ona.

GLAS: Kako biste objasnili povezanost te dvije umjetnosti?

MRĐA: Prostor koji poezija zauzima i aktivira je apstraktan sam po sebi,  upućujući svojom realizacijom na mogući ili prošli događaj. Slikanje se dešava u opipljivoj, vidljivoj materiji, u boji. Njegova apstraktnost, značenje ili metafizika raslojavaju iz konkretnog, prevazilazeći ga i poigravajući se sa njim. Polazeći iz ova dva pristupa stvaranju zadovoljavam potrebu svog umjetničkog izraza različitog intenziteta i kvaliteta. To mi se čini cjelovitije i bliže tijelu u njegovoj suštini. Tijelo je takođe veza, ono proizvodi umjetnost.

GLAS: Da li biste rekli da u slikanju možete da iskažete ono što ne možete riječima i obrnuto? Ili ove dvije umjetnosti razdvajate?

MRĐA: Imam pristup umjetnosti kroz dvije dimenzije. Slikanje aktivira tijelo fizički, mentalno i duhovno u prostoru. Tijelo ostavlja vidljive tragove stvarajući sliku. Poezija nastaje u pokretima, ali u unutrašnjem prostoru tijela i njen prostor ima apstraktne koordinate u vidu riječi čijim komponovanjem dobijamo pojam o mjestu i vremenu. Prostor poezije se razvija od ovih tačaka značenja i opisa ka unutra, ka naličju tijela, sagledava se iza očiju. Poezija se osim usmenog prenošenja štampa, multiplicira da bi došla do čitalaca, ulazi u njihovo intimno okruženje direktnije. Slika se iz unutrašnjosti tijela izvlači na površinu, ispred očiju, a da bi se sagledalo, razumjelo i dijelilo i ne može se kopirati, a da ne izgubi suštinu. Poezija se može doživjeti u potpunom mirovanju fizičkog tijela.

GLAS: U čemu nalazite najviše slobode?

MRĐA: U svom ateljeu.

GLAS: Koliko stvaraoci danas mogu da imaju slobode? I koliko je sloboda moguća u ovoj svakodnevici?

MRĐA: Sloboda se jedino može ostvariti u uslovljenosti i kroz djelovanje. Tijelo je uslov za postojanje ovdje i sada. Otežavajuće za umjetnika je praktičnost onoga što proizvodi. Sistem u kome živimo ima tendenciju da sve vrednuje u vidu što dinamičnije i banalnije prodaje i kupovine, a upotreba vremena je mehanizovana. Umjetnici ne mogu vrijeme koristiti na krajnje linearan i prost način. Moraju njim manipulisati ne razmišljajući samo o isplativosti onoga što rade da bi napredovali. Suština eksperimenta u umjetnosti nije da vodi masovnoj proizvodnji kratkotrajnih vrijednosti. Kultura i etika su u potpunoj koliziji sa ekonomijom i to na univerzalnom nivou. Obrazovanje igra ulogu u tome. Šta očekivati od sistema koji likovno i muzičko obrazovanje, svodi na jedan ili nijedan čas sedmično. Možemo očekivati većinom ljude koji ne znaju put do galerije, muzeja, pozorišta, i neće se sjetiti da potraže odgovore u nekomercijalnim filmovima, na koncertu klasične muzike i sl.  Emotivni i duhovni razvoj su na posljednjem mjestu. 

GLAS: Kakve promjene treba da se dese po tom pitanju?

MRĐA: Likovno i muzičko obrazovanje od vrtićkog doba je prvi stepen, društvene i političke promjene koje ne uzgajaju jednoumlje sa jedne, a kataklizmu suprotnih mišljenja sa druge strane, te građenje kulturne politike ka van podjednako kao i unutra. Mi samo uvozimo i cijenimo umjetnost drugih, ništa autentično ne izvozimo u cjelini. Ispraćamo mlade umjetnike zauvijek, a oni se dobro snalaze i njihov rad se cijeni, što govori da visoko i akademsko obrazovanje donekle nije zakazalo ali nema paralelu u širem kontekstu kulturne politike. Trebalo bi više sarađivati na svim tim nivoima, ali to nam je najteže i uvijek opravdano prošlošću ili nemogućnostima u kojima kao da smo se slučajno zadesili.

GLAS: Na čemu trenutno radite?

MRĐA: Posljednje četiri godine sam posvećeno i iscrpno radila na doktorskom projektu pod nazivom “Dekorativna sopstva”. Ovaj projekat kao da je naslutio situaciju koja nas je zadesila. Konačno je završen i bio izložen u galeriji FLU u Beogradu krajem oktobra. Prenijeću tu izložbu u Banjaluku svakako u skorije vrijeme. Istoimena knjiga koja se bazira na tekstualno dijelu istraživanja trebalo bi da bude štampana u Beogradu.

“Imperativ”

GLAS: Koliko je  u ovom vremenu dragocjeno postojanje festivala kao što je “Imperativ”?

MRĐA: Od presudnog značaja. I u ovom ograničavajućem vremenu moguće je raditi u javnom prostoru. On je ugrožen ne samo zabranama već strahom koji dovodi do ozbiljnog psihološkog disbalansa društva u cjelini.  Događaji poput “Imperativa” ključni su za kulturnu scenu Banjaluke i bez konteksta korone. 

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana