Albina Smajlović Tomić, sopran, za “Glas Srpske”: Pučini do tančina umio da dočara emocije

Ovako je razgovor za “Glas Srpske” započela sopran Albina Smajlović Tomić govoreći o saradnji s kolegama Ivanom Milinčić (sopran), Mladenom Prodanom (tenor) i Dunjom Janković (klavir), s kojima će sutra naveče u koncertnoj dvorani nastupiti na koncertu “Nessun dorma”, na kojem će izvesti djela Đakoma Pučinija. Koncert će početi u 20 časova.

- Dopada mi se što između nas nema varnica ili pogrešnih zaključaka, bilo čega što narušava ili može da naruši kreativan proces. Naravno, ako do toga dođe, ne konkretno između nas četvoro, rezultat često ispadne sjajan, ali kada je taj proces sve vrijeme prijatan, uzbudljiv, prepun humora i podrške, utoliko je sve finije, suptilnije i radosnije. Međusobno ljudsko razumijevanje, osjećaj za drugoga, muzičko razumijevanje ispune me zahvalnošću što mogu da uživam u svemu bez obzira na to koliko je taj zalogaj velik i kompleksan - dodaje ona.

GLAS: Zašto baš Pučini? I šta je Vama kao sopranu možda najdraže izvoditi, konkretno kada je riječ o njegovim djelima?

SMAJLOVIĆ TOMIĆ: Pučini zato što uz pomoć njegove muzike mogu potpuno da se srodim s njegovim likovima. On do tančina umije da dočara emocije i previranja da sve izgleda tako stvarno i čovjeku blisko. Njegovi likovi nisu mitološka bića ili istorijske ličnosti kao kod nekih drugih kompozitora, već obični ljudi. To ga čini najvećim predstavnikom verizma, tj. realizma u muzici, a s druge strane, toplina i snaga njegove melodijske linije toliko je očaravajuća da i ljudi koji inače ne slušaju operu ostaju zadivljeni i dirnuti. Volim sve njegove opere, bez izuzetka. Čak bih voljela da mogu pjevati i neke muške arije ili duete, do te mjere su čudesni i zavodljivi. Pučini je bio zaljubljen u ljudski glas i odlično je poznavao zakonitosti tog instrumenta, tako da mu je pristupao i znalački i s velikom strašću. Što se mene tiče, kompozitorski se najfinije odnosio prema glasu. A kako se sudbina voli poigrati, preminuo je zbog raka grla.

GLAS: Koncert je nazvan “Nessun dorma”, po jednoj od najpoznatijih arija iz Pučinijeve opere “Turandot”, koja je jedna od, čini se, vječnih umjetničkih inspiracija izvođačima širom svijeta. Zašto biste rekli da je i danas tako i u čemu je tajna njene bezvremenosti?

SMAJLOVIĆ TOMIĆ: Kod Pučinija su muzika i drama usklađeni, bila mu je bitna motivacija svakog lika, a opisujući priče o strasti i romantici, lako je dopirao do ljudi, i tad i sad. Sve njegove opere poznate su po svom vrhunskom scenskom umijeću i djela su snažno melodična. Malo ko na to može ostati imun i hladan. Slavi arije, koja je kumovala nazivu koncerta, pored njene suštinske ljepote, doprinio je i poznati trojac Pavaroti - Domingo - Kareras koji su je otpjevali na fudbalskom prvenstvu 1990. i koja je toliko puta upotrijebljena kao lajtmotiv u mnogim filmovima. Mi smo se njome poslužili i iz simboličnih razloga. Posljednji stih znači pobijediću (Vincero), s nadom da će ljepota i dobrota pobijediti i nadvladati svu ružnoću kojom smo često okruženi.

GLAS: Šta je potrebno da opera još više zaživi u Banjaluci i da koncerata nalik ovome bude više?

SMAJLOVIĆ TOMIĆ: Ovakvi koncerti pokazuju da imamo publiku zainteresovanu za operu, to je prvi uslov. Publici je potrebno dati priliku da čuje raznovrstan program, da imamo češće nastupe kako ovo ne bi bio izuzetak u našem kulturnom životu. Nema razvoja kulture bez prave kulturne politike, tako da nam za sve to treba da u institucijama koje se njome bave opera ima mnogo važnije mjesto. Naravno, teško je bez operske kuće, operskog reditelja, bez ozbiljne logistike. Bila sam dio kompletne produkcije i znam kako je kada se jedna opera postavi na scenu. Sredina koja ulaže u svoj razvoj treba da prepozna važnost i ove vrste ulaganja. Kultura nas izgrađuje i čini kompletnima iako nije nužno profitabilna. Posebno je važno ljudima dati priliku da operu čuju, ali i da razumiju - ovdje su u pitanju uzbudljive priče, pored muzike. Kada upoznate i likove, radnju, situacije, možete doživjeti to što operu izdvaja u klasičnoj muzici. Ona nije samo za nekakvu probranu elitu.

GLAS: I kako takva djela spojiti s ovim vremenom i učiniti ih interesantnijim za mlađe generacije, koje se tek susreću s takvom vrstom umjetnosti?

SMAJLOVIĆ TOMIĆ: Da bismo mogli očekivati da mladi slušaju operu, klasičnu muziku treba da im ponudimo još od najmlađih dana. Sjajan potez je upravo “Karneval životinja” i opera za mlade “Bastijen i Bastijena” koji su nedavno izvedeni, i to nije bilo prvi put. Naravno, idealno bi bilo da u kući povremeno čuju neko klasično djelo, Mocartova muzika je odličan temelj i početak. Nipošto djecu tjerati, već im posrednim putevima pružiti priliku da čuju što više umjetničke muzike. Nisam pristalica ni toga da se djelo dovede do neprepoznatljivosti samo da bi se “približilo publici” u savremenom dobu.

Planovi

GLAS: Osim koncerta u Banskom dvoru, kakvi su Vaši planovi za naredni period?

SMAJLOVIĆ TOMIĆ: Ideja nam je da upravo ovaj koncert održimo u više gradova, kako u Republici Srpskoj, tako u regionu, ali i van naših granica.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.