Glumac Ljubiša Samardžić za Glas Srpske: Želim da napravim djelo koje liči na mene

Mirna Pijetlović
Glumac Ljubiša Samardžić za Glas Srpske: Želim da napravim djelo koje liči na mene

Beograd - Svaki čovek treba da nađe svoje mesto pod suncem i da napravi nešto što je čestito, otvoreno, ljudsko, toplo, sa puno emocija i poštovanja. U svemu, a naročito u ljudima, treba tražiti pozitivnu crtu, a osmeh na licu je taj neophodni detalj, koji će život učiniti sigurno lepšim.

Ovim riječima je u razgovoru za "Glas Srpske" najavio svoje životno, testamentarno dokumentarno djelo "Panta rei", jedan od najpoštovanijih i najvoljenijih srpskih glumaca Ljubiša Samardžić.

Njegov doprinos kinematografiji bivše Jugoslavije je nemjerljiv, a iako u osmoj deceniji života, ovaj plemeniti čovjek još sa velikim žarom govori, stvara i živi umjetnost. Ono što ga je sve ove godine održalo, kaže, je neizmjerna ljubav porodice i njegove supruge Mire, koja je i glavni "krivac" za dokumentarac na kojem trenutno radi.

- Odlučio sam da napravim nešto testamentarno, kao neko ko je ipak svedok jednog vremena, jedne velike države Jugoslavije, gde su svi otvoreno izražavali simpatije prema meni. Tako da sam odlučio da snimim dokumentarac "Panta rei", što na latinskom znači, sve teče. Krenuo sam da sakupljam materijale, već je dio u montaži, a sa nešto finansija me je podržalo i Ministarstvo kulture Srbije. Želim da napravim delo koje liči na mene, na moje poimanje čestitosti i uzvišenosti, kada govorimo o svim ljudima na prostorima bivše Jugoslavije - najavio je Samardžić.

Prije ovog dokumentarca, a kako kaže, poslije "Mirisa kiše na Balkanu" dugo je razmišljao sa kojim novim tekstom da se "bori".

- U jednom trenutku sam odlučio da to bude "Travnička hronika" Ive Andrića, zato što smatram da je to jako lepo i uzbudljivo delo za ekranizaciju. Želeo sam po svaku cenu da napravim još jedan serijal koji bi bio multietnički, jer na ovim, mešanim sredinama, svako treba da nađe svoje mesto pod suncem. Ali istovremeno, ne da bude sebičan, nego naprotiv, da pruži ruku apsolutno svima - kaže Samardžić.

Smatra da ovo kultno djelo i te kako može da zaživi na ekranu, ali za sada, nažalost, još nije dobio podršku nadležnih instanci Srbije, da krene u realizaciju ove značajne priče.

- Umetnost je, nažalost, u ovom vremenu, zadnja rupa na svirali. Ne mogu da se ne setim perioda bivše Jugoslavije, odnosno Tita, koji je jako voleo umetnost. On je jako voleo da ide na opere, predstave, a poznato je da je film obožavao - prisjetio se zlatnih vremena za umjetnost Samardžić.

On je glumac i čovjek čiji su privatni i profesionalni rad obilježila brojna prijateljstva i uspješne saradnje sa kultnim ličnostima kinematografije bivše Jugoslavije, a ono na koje je, kaže, naročito ponosan je sa Hajrudinom Šibom Krvavcem, sa kojim je snimao kultni film "Valter brani Sarajevo". Pamtiće ga, kaže, po neponovljivim anegdotama.

- On je bio najosobenija i najplemenitija ličnost iz sveta filma, po mom osećanju. U trenucima dokonosti, po završetku svakog radnog dana, Šiba je imao centralni sto u hotelu "Evropa". Tu su bili i Murat Kusturica, Mithad Mutavdžić, Paja Vujisić... Šiba se ponašao begovski, domaćinski, raskriljeno, često je otvarao teme koje su bile "mamac" za sud o njima. A imao je literaturu u malom prstu. Dohvatili smo se jedne večeri teme da li je Dostojevski veći od Andrića. Ja sam svim srcem navijao za Andrićevu "Travničku hroniku", ali njegov zarazan osmeh prekinuo je dalju raspravu. Bio je neponovljiv čovek - prisjetio se Samardžić i doda da ga je svaki put prijateljski dočekao, kada god je sa porodicom išao na skijanje na Jahorinu.

Pored Krvavca, sarađivao je i sa brojnim drugim uglednim ličnostima iz svijeta filma, a posebno ističe, kako kaže, jednog od najboljih reditelja svih vremena - Branka Bauera.

- Sarađujući sa Bauerom, tada sam prvi put upoznao i Borisa Dvornika, pa Milenu Dravić. Pored snimanja, ono što je najlepše od svega, počeli smo da se družimo i svake godine smo se trudili da zajedno snimamo filmove. Takva prijateljstva se ne zaboravljaju - ističe Samardžić, te naglašava da ne može da zaboravi ni prve susrete sa Veljkom Bulajićem i Velimirom Batom Živojinovićem na snimanju filma "Kozara".

Nebrojeno je mnogo uloga Ljubiše Samardžića za koje je osvojio mnogo uglednih nagrada, a najviše se ipak sjaji ona iz 1967. godine, "Zlatni lav" za film "Jutro" Puriše Đorđevića, nakon koje su uslijedile brojne ponude inostranih režisera. Ipak, kaže nam na kraju Samardžić, nikada se nije pokajao što ih je sve odbio i karijeru gradio u svojoj zemlji, pored svoje najveće ljubavi i životne inspiracije, žene Mire.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana