Ratni reporteri “Glasa Srpske”: Od grahovske deklaracije do Dejtonskog sporazuma

Milkica i Radmilo se za jubilarni broj “Glasa” prisjećaju početaka ratnog vihora i najvažnijih političkih događaja čiji su bili sudionici. Milkica se prisjeća da je u avgustu 1991. godine prva “iskopala” i objavila tekst grahovske deklaracije, odnosno Deklaracije o ujedinjenju Republike Srpske Krajine i tadašnje Autonomne regije Krajina, potom akcije “Septembar 93” i brojnih drugih detalja iz proteklog Odbrambeno-otadžbinskog rata. Najupečatljiviji utisci ipak su joj vezani za potpisivanje Dejtonskog mirovnog sporazuma.

- Kada smo tog dana krenuli kući, u redakciji su nam rekli: “Nemojte se udaljavati od kuća, očekuje se potpisivanje mirovnog sporazuma.” Brat mi je došao u posjetu, jer je bio na nekom odsustvu i sjedili smo tako, kad se prolomila pucnjava. On se lecnuo i poletio prema oružju, a ja sam mu rekla da se ne brine i da je potpisan mirovni sporazum - kaže Milkica.

Utom joj je zazvonio telefon i ona je, kako kaže, znala da je zovu iz redakcije, iako su veze bile loše i ništa se nije čulo.

- Pošto je već bila pala noć, brat me je dopratio do redakcije u Gospodskoj ulici. Usput je vladala prava euforija i veselje, grlili su se ljudi koji se prvi put u životu vide. Kada sam stigla u redakciju, tadašnji šef deska, a sadašnji potpredsjednik Vlade Srpske i ministar pravde Anton Kasipović, bio je u euforiji. Bio je malo i popio, a inače on nije dozvoljavao da bilo ko na poslu vidi da je pod dejstvom alkohola i uvijek je imao onu hladnu i ozbiljnu facu, ali tada je bio baš euforičan i izvan sebe od radosti. On mi je dao broj telefona i rekao da je to broj u Dejtonu da zovem Momčila Krajišnika - kaže Milkica.

Slava kod Karadžića

Ono što je čula od tadašnjeg predsjednika Narodne skupštine RS, kazuje ona, potpuno ju je šokiralo.

- Prva rečenica koju mi je rekao me je zaledila. Smrtno ozbiljnim glasom mi je kazao: “Poručite narodu da ne paniči.” Bila sam šokirana, jer je to bilo u potpunoj suprotnosti sa euforijom i svim onim što sam vidjela dok sam dolazila u redakciju. Kada sam se oporavila od toga šoka, nazvala sam kućni broj Radovana Karadžića na Palama, javila se njegova kćerka i sadašnja potpredsjednica Narodne skupštine RS Sonja Karadžić-Jovičević, koja mi je rekla: “Doktor Karadžić ne može da se javi, nama je danas krsna slava i puna nam je kuća gostiju” - prisjeća se Milkica.

Sa posljednjeg dana rata vraća se na same početke i na u našoj javnosti ne previše popularizovanu “Grahovsku skupštinu”, na kojoj je usvojena Deklaracija o ujedinjenju.

- To je bilo u avgustu 1991. godine. Sazvana je zajednička skupština poslanika Skupštine Republike Srpske Krajine i srpskih poslanika u tadašnjoj Skupštini Socijalističke Republike BiH. Anton me je kao još mladu i neiskusnu reporterku poslao da izvještavam sa tog događaja i prvo čega se sjećam u vezi s tim je da smo u Grahovu sjeli u jedan lokal i na televiziji sam vidjela Momčilo Krajišnik kako sjedi u Skupštini SRBiH u Sarajevu i vodi sjednicu. Na pitanje gdje su poslanici SDS-a, on je odgovarao da nema pojma, iako je savršeno dobro znao za događaj u Grahovu - kaže ona.

U Domu kulture u Grahovu, gdje je bila ta skupština, nastavlja ona, vidjela je gomilu papira i iz novinarske radoznalosti je prišla da vidi šta je u pitanju.

- Vidjela sam da na jednom papiru piše “Deklaracija o ujedinjenju”. Zgrabila sam jedno 20 komada i podijelila novinarima i odmah je počela trka za telefonom ko će prvi javiti - kaže Milojevićeva.

Kao jedan od najznačajnijih događaja tokom rata ona izdvaja akciju “Septembar 93”, kada su pripadnici nekoliko jedinica VRS blokirali Banjaluku tražeći da se prestane sa švercom.

- “Glas srpski”, kako se tada zvao, bio je medij koji je bio najbliže tom događaju i urednici su vrlo dobro bili upućeni u sve što se dešavalo na ulicama Banjaluke. Osim poslanika iz Krajine, koji su prisustvovali sjednici NSRS u Palama, ja sam u tim trenucima bila jedina iz Banjaluke i Krajine i svi su me posmatrali kao državnog neprijatelja. Kada je general Mladić izašao sa sjednice NSRS, zamolila sam ga da mi da izjavu, a on mi je odgovorio: “Unutra je takva atmosfera da šta god bih vam rekao, optužili bi mene i vas.” Mislio je da bi bili optuženi oficiri i mediji da su sve to napravili - prisjeća se Milkica.

“Septembar 93”

Prema njenim riječima, a s ciljem prevazilaženja situacije, odlučeno je da se formira konvoj i da sa Pala preko Bijeljine ide u Banjaluku.

- Ja sam uspjela da budem u tom konvoju i kada smo stali u Bijeljini, saznala sam da su pregovarali sa Ljubišom Savićem Mauzerom da on sa svojom jedinicom uđe u Banjaluku i obračuna se sa pobunjenicima. Da li je to odbio Mauzer ili je Mladić ili neko drugi pametan rekao da to ne dolazi u obzir, to ne znam, ali, na sreću, do toga nije došlo. Mislim ipak da je to Mladić smirio svojom harizmom - otkriva ratna reporterka “Glasa” detalje iz perioda kada se branila Republika Srpska, a koja je u najstarijem listu u Srpskoj provela deset godina u periodu od 1989. do 1999. godine.

Radmilo Šipovac u “Glasu” je proveo duplo manje vremena, ali ne nedostaje anegdota iz tog perioda kojih se rado prisjeća, iako su nastale u najtežem periodu.

- Sa fotoreporterom Milenkom Šukalom i novinarom Anđelkom Anušićem krajem januara 1993. godine sam pratio zbivanja u zadarskom zaleđu, gdje je bila žestoka ofanziva Hrvatske vojske na položaje Republike Srpske Krajine. Ja mlad novinar, hoću glavom kroza zid, bez trunke straha, a Šukalo i Anušić oprezni, neće dalje, zaustavili se negdje u pozadini. Šta mi preostaje. Gunđam, ali šta je, tu je. Malo popričam s pozadincima i napravim neku priču. Šukalo im komanduje. Lezite iza ovog kamena, iza onog žbuna, juriš... Sve fotografiše. I za te fotografije dobije međunarodnu nagradu u Beogradu, a kasnije i u Rusiji, kao izvještač sa prve linije fronta - kazuje Šipovac.

Povratak otpisanih

On se prisjeća i kako su novinari iz Srbije njega i još dvojicu kolega iz “Glasa” proglasili nestalim.

- Za vrijeme prve mitrovdanske ofanzive na Nevesinje 1992. godine putovali smo Nikola Guzijan, Vukan Dubočanin i ja. Putovali smo dva dana preko Srbije i Crne Gore i u Hercegovinu ušli iz Nikšića. Bili smo tamo nekoliko dana i u povratku navratimo u pres-centar Hercegovačkog korpusa. Javimo se u redakciju, popijemo kafu i nastavimo put. U međuvremenu, kako su čuli da smo u pres-centru, nazvali su iz redakcije, mislim da je zvao Željko Kopanja, da nas čuje. Neko mu se javio... Tu su bili, nema ih, nestali su... Neko je to od novinara iz Srbije čuo i odmah javio: - Nestala tri novinara “Glasa srpskog” iz Banjaluke. Mi kroz Srbiju u autu čujemo da smo nestali. Šta ćemo? Odmah u prvu poštu i javimo se u redakciju i kućama. Povratak otpisanih, živi smo i zdravi - prisjeća se Šipovac, koji je “Glas” napustio 1994. godine i preselio se na Radio Kotor Varoš, iz kojeg je već u decembru 1995. godine preuzeo uredničku poziciju u tada pokrenutim “Nezavisnim novinama”.

Prodaja tenka

Radmilo Šipovac se sjeća kako je sa šefom Kriznog štaba SAO Krajine Radoslavom Brđaninom i visokim funkcionerom CSB Banjaluka Đurom Bulićem putovao u Sanski Most na sastanak članova ratnog predsjedništva i kriznih štabova.

- Veliki skup, sastanak na visokom nivou. Na ulaznim vratima vojnik upisuje one koji dolaze, piše njihove funkcije. Ja između Brđanina i Bulića. Samo nam pruži ruku, uđosmo. Sjednem gdje sjede učesnici sastanka, uzmem rokovnik i bilježim, a oni se otvorili. Vojska švercuje, Fikretu Abdiću prodali tenk… Hm, gdje ću to prećutati. To je poslastica za svakog novinara. Čim sam se vratio, trk u redakciju. Napišem to. Nema glavnog urednika, samo dežurna ekipa. Znaju da je dogovoreno da to pratim, čekaju tekst i puste. Nisam tenk stavljao ni u naslov, ni u lid, znam da ne bi prošlo. Negdje u sredinu teksta. Bitno je da se objavi. Znao sam da jedino tako može proći. Sutradan nema ko ne zove urednika. To je udar na vojsku, na sistem... Ubrzo nakon toga desile su se promjene u impresumu, a ja sam završio u Kotorvaroškoj brigadi - kaže Šipovac.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.