Na vjekovnom kosovskom ognjištu ostaju samo stari

Ispričao je ovo dvadesetdevetogodišnji Goran Arsić iz sela Grace kod Vučitrna, koji se prije nekoliko dana vratio iz Njemačke da obiđe porodicu na svom kosovskom ognjištu.

"Glas Srpske" je o porodici ovog mladića, koja živi na ivici egzistencije, pisao prije tri godine, objavivši Arsićevo potresno pismo s vapajem za pomoć. Zahvaljujući dobrim ljudima, njegova porodica je tada dobila hranu, te kravu Milku i tele Belku, koje su im koliko-toliko olakšale život.

- Bio sam u Nemačkoj godinu i dva meseca, zahvaljujući programu "Erasmus". Volontirao sam celu godinu u jednom centru za decu bez roditelja, gde sam imao smeštaj, hranu i džeparac. Učio sam jezik i dobio njihovu vozačku dozvolu - ispričao je Arsić, koji je tokom posljednja dva mjeseca boravka u Njemačkoj radio u domu za stare u Berlinu. Prezadovoljan je kako su ga dočekali i prihvatili u ovoj zemlji, zbog čega planira da se trajno nastani na njenoj teritoriji.

- Hoću da polažem nemački jezik da bih dobio sertifikat i mogao potražiti poslodavca i preseliti se u Nemačku. Nedavno sam se oženio i supruga i ja budućnost vidimo u toj zemlji. Ne znam kakva će procedura biti i koliko će nam trebati vremena, ali smo istrajni u nameri da idemo za boljim životom - rekao je Arsić.

Ističe da Kosovo i Metohiju voli svim srcem, ali da je odlazak neminovan zbog veoma teških uslova života za Srbe.

- U Nemačkoj mogu proširiti porodicu, jer je moguće zaraditi fin novac, pa čak i nešto uštedeti, a ovde je nemoguće naći posao. Moja devetočlana porodica živi od poljoprivrede i 163 KM pomoći - naveo je Arsić, koji se nada da će se za njim u Njemačku otisnuti i njegova dva brata. Istakao  je da u selu ima 36 srpskih kuća, ali da u njima mahom žive stari i to po jedno ili dvoje u domaćinstvu.

- Moja porodica je među najbrojnijima. Otac, majka, dva brata, snaha, dve bratanice, supruga i ja. Niko od nas ne radi, a krava koju smo dobili hrani celu porodicu - ispričao je Arsić.

Istakao je da njegova braća ne sjede skrštenih ruku, stalno traže posao, ali bezuspješno, te da je i on pokucao na brojna vrata, ali do zaposlenja nije uspio doći.

- I sada da mi neko ponudi posao u Vučitrnu ostao bih na svojoj dedovini, ali 100 odsto sam siguran da me niko neće zaposliti. Moja braća ponekad rade sezonski za nadnicu i to uglavnom kod Albanaca - ispričao je ovaj mladić.

Da ga nije sramota bilo kakvog rada Arsić je naveo i u pismu 2015. godine, kada je napisao da bi radio sve, pa i čistio cipele, samo da kupi roditeljima lijekove i prehrani porodicu. Uprkos tome što je završio medicinsku školu sa prosjekom pet, zaposlenje je bilo njegov nedosanjan san, a godine na birou realnost, zbog čega je teška srca ipak odlučio da ode u "bijeli svijet".

Čak ni svakodnevne prijetnje Albanaca, ni to što im je zapaljena i kamenovana kuća, ovog hrabrog mladića nisu uspjeli da otjeraju sa ognjišta, ali nemaština ipak jeste.

Arsić je kazao da njegova porodica u posljednje vrijeme nije izložena pritiscima Albanaca, ali da strah i dalje ne jenjava. Istakao je da su primorani da u državnim institucijama govore albanski, ukoliko žele da prođu bez posljedica.

- Moji roditelji su savršeno savladali taj jezik i svi imamo kosovska dokumenta, počevši od pasoša do lične karte. To je obavezno i nema priče o tome, ni negodovanja - dodao je Arsić.

Knjiga o patnji

Goran Arsić je krajem 2016. godine izdao knjigu "Grace, patnja jednog sela na Kosovu i Metohiji", a želi da je promoviše u Banjaluci, da bi glas o patnji Srba sa ovih prostora dopro što dalje.

- Knjiga govori o patnji naroda u mom selu, koje je smešteno između Vučitrna i Prištine. To je priča o muci Srba u vihoru rata i posle njega, a svako ko je bude čitao shvatiće da je ovo selo primer herojskog otpora progonu koji i danas traje. Moje selo je sinonim ostanka i opstanka u zavičaju u krajnje teškim uslovima, zbog krađa, napada i paljenja imovine, koji dugo nisu prestajali - rekao je Arsić.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.