Kad će više taj Katar

Iako su drugi sportisti često bili šampioni Evrope i svijeta, osvajali medalje na Olimpijskim igrama, fudbal je nekako uvijek bio omiljeni sport u Srba.

"Najvažnija sporedna stvar na svijetu" odavno više nije sporedna, ali decenijama unazad nacionalni tim naše Srbije ili kako god se prethodno zvali, nije uspijevao da zadovolji visoke apetite često i nerealnih navijača.

Od Svjetskog prvenstva u Italiji, kada je predvođena Draganom Stojkovićem Piksijem, tada Jugoslavija osvojila (nezvanično) peto mjesto na smotri najboljih svjetskih fudbalskih selekcija, nije bilo previše razloga za veselje.

Upravo je Piksi, dolaskom na mjesto selektora, ulio u srpski nacionalni tim nešto što je decenijama nedostajalo - zajedništvo, požrtvovanje, ideju napadačkog fudbala...

A nije da u prethodnom periodu nije bilo odličnih fudbalera, među najboljima na svijetu, ali "kockice nikako da se poklope", što je eufemizam za stvari koje nikako ne funkcionišu.

Piksi je za kratko vrijeme odveo "orlove" na Mundijal u Kataru, zahvaljujući pobjedi u Portugaliji protiv jedne od najboljih svjetskih selekcija, a onda je još jednom blistavom partijom, ovoga puta u Oslu, dodatno ulio vjeru srpskoj javnosti da konačno mogu da naprave zapažen rezultat na jednom velikom takmičenju.

Istina, ne spada Norveška u najbolje evropske selekcije, ali je jedan čvrst i uigran tim, sa najboljim mladim napadačem na svijetu, ali to za "orlove" ovoga puta nije bila nikakva prepreka.

Jeste rezultat izuzetno važan, ako ne i najvažniji u sportu, ali ono što prikazuju "orlovi" iz utakmice u utakmicu je za obične ljubitelje fudbala možda još bitnije.

Tim igra kao jedan, igrači "ginu" jedan za drugog, atmosfera je na najvišem mogućem nivou, a kada se to usadi u vrhunske fudbalere kakve Srbije nesumnjivo ima - rezultat ne može i ne smije da izostane.

Analizirati pojedinačni učinak igrača na utakmici protiv Norveške zaista bi bio jedan veliki poduhvat, a vjerovatno bi ponestalo epiteta kojima bi kitili sve redom - od golmana, preko odbrane, veznog reda, do samog špica napada.

Ali, ovoga puta zaslužili su da ih ne "seciramo", već da ih posmatramo kao tim, što su, pod Piksijevom dirigentskom palicom, po ko zna koji put pokazali da zaista jesu.

Niko od Piksijevih "orlova" ne očekuje da se iz Katara vrate sa "boginjom" - ukoliko se to desi bio bila bi to možda i najveća senzacija u istoriji fudbala, ali se očekuje da nastave da prikazuju ono što su dosad - zajedništvo, požrtvovanje, čvrstinu...

Dokle god na terenu budu izgarali, javnost će im pružiti podršku i dočekati kao svjetske šampione šta god uradili na Bliskom istoku.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.