Holivudska priča o košarkaškom putu Nikole Jokića: To što on radi ne može se naučiti, s tim se rađa

Iako nije skočan, kupi lopte pod obručima. Zbog svega toga, mnogi ga porede sa Vladom Divcem, legendarnim srpskim košarkašem, koji je ostavio neizbrisivi trag u američkoj košarci, Hakimom Olajdžuvonom, ali i Medžikom Džonsonom. Ne treba biti toliki košarkaški fan da bi se znalo da se radi o Nikoli Jokiću koji sa ekipom Denvera Nagetsa ispisuje košarkašku istoriju ovog “malog” kluba iz države Kolorado  u plej-of borbi za prestižni NBA prsten. 

Denver je, predvođen Jokićem, ove godine uradio ono što nijednom klubu u NBA ligi nije pošlo za rukom. U dva navrata su se, slikovito rečeno, vratili iz mrtvih i preokretali rezultat 3-1 u plej-of seriji. Iako su stručnjaci prednost davali Juti, a onda i Klipersima, Nagetsi su nošeni neviđenom magijom Jokića, luđačkom energijom Džamala Mareja, te pod dirigentskom palicom velikog motivatora trenera Majkla Meluona izborili duel u finalu Zapadne konferencije sa moćnim Lejkersima predvođenim Lebronom Džejmsom.  

Put nije bio nimalo lak. A ni američki mediji im nisu davali velike šanse. “Jokić end kompani” su ih demantovali, a stasiti Somborac je tom prilikom, u nezaboravnom okršaju sa Klipersima, ispisao istoriju tako što je postao prvi igrač koji je u sedmoj utakmici plej-of serije ostvario tripl-dabl sa 20 plus skokova. Pored toga zabilježio je i impozantne statističke koeficijente - za 37 minuta je u prosjeku po meču bilježio čak 25,8 poena, 12 skokova i 5,5 asistencija.

Malo je ko mogao i zamisliti da će mali “debeljuca” jednog dana postati najbolji centar u najjačoj i nekada nedostižnoj za Evropljane košarkaškoj ligi.

Sklekovi

Malo ljudi zna da je Nikolin dječački san bio da postane džokej, ali ga nije ostvario zbog viška kilograma. Kasnije je krenuo sa treniranjem karatea i džuda. Ni tu se nije snašao.  A onda ga je otac upisao na košarku. Prelomna tačka desila se 2012. godine kada je Nikola kao golobradi mladić sa 17 godina došao u “Mega vizuru”, omalenu, ali perspektivnu ekipu iz Sremske Mitrovice, koja je na svjetski glas došla po svojim ružičasto-žutim bojama dresova.  Na klupi ga je dočekao trener Dejan Milojević. Na prvu mu se svidio. Vidio je u njemu Vladu Divca sa početka karijere.

- Prvo što sam primetio jeste taj njegov urođeni osećaj za dodavanje i asistiranje. Video sam i da ima izuzetno dobar kostur tela. Da se malo slikovito izrazim, imao je dobar ram na koji se moglo dosta toga nadograditi, a pogotovo mišićne mase. Znao sam da njegova tehnika i veštine, koje je već tada posedovao, mogu da dođu do izražaja samo ako bude fizički radio na sebi. Sećam se da u to vreme Nikola nije mogao da uradi gotovo nijedan sklek. Zbog toga sam se bojao da se ne povredi na treningu, te smo angažovali kondicionog trenera, koji je s njim radio, a sve kako bi ga fizički osposobili da može da se profesionalno bavi košarkom. Rezultati su brzo bili vidljivi, jer se radilo o inteligentnom mladiću i igraču – prisjeća se Milojević za “Glas Srpske” dana kada je mladi Nikola došao u tim “Mege”.

Tih trenutaka u jednom od intervjua prisjetio se i sam Jokić ispričavši anegdotu sa Milojevićevih treninga.

- Trčali smo par stotina miliona “kamikaza”. I onda je Deki video mene, pošto sam tada bio u zavidnoj formi i kondiciji (ironija prim. aut). Uvek mi se smejao. Trči, trči debeli, trebaće ti – ispričao je Jokić.

Skroman, kao što je bio i dok je igrao, Milojević ipak kaže kako bi lagao kada bi rekao da je on zaslužan za vještine kojim Nikola danas oduševljava ljude širom svijeta. 

- On je te veštine imao već tada. Trudio sam se samo da mu otvorim vidike i posavetujem ga šta i kako da radi. Sve ostalo je već imao u sebi. Naravno, bitna je i ta košarkaška inteligencija, a sa kojom Nikola toliko plijeni – istakao je on.

Vještine

Milojević, koji ovih dana i sam pakuje kofere za SAD, uvjeren je kako će Nikola iz sezone u sezonu igrati sve bolje.

- Ono što ga izdvaja od ostalih igrača jeste to što se u celosti stavlja u službu ekipe. I to je nešto što ga čini posebnim i omiljenim u ekipi Nagetsa. Ali i kod navijača. On ne juri nikakve rekorde, ali ih ruši. Nikola je danas jedan od najboljih dodavača u NBA. Može da igra i licem i leđima prema košu, šuta trojke, ali i da sa svojih 213 centimetara igra plejmejkera. Trener Majkl Meloun je na vreme sve to prepoznao i počeo graditi igru oko Nikole. Dopustio mu je igračku slobodu i tako izvukao ono najbolje iz njega. Jokić mu sve to vraća odličnim igrama – kaže Milojević. 

Nikolinih profesionalnih početaka prisjeća se i sportski novinar Edin Avdić ističući kako se i tada moglo vidjeti da Jokić ima ogroman potencijal. Ističe kako je Milojević, koji je i sam bio vrhunski centar, odmah prepoznao talenat mladog i pomalo nezgrapnog Somborca.

- Sjećam se i kako su te 2014. godine mnogi govorili kako on još nije spreman za odlazak u NBA. Jokić ih je sve demantovao i uspio se izboriti za svoj status, ali i vrlo brzo postati prava zvijezda. I to zvijezda koja je svjesna svih svojih mana, ali i vrlina. Ono što Jokiću dodatno ide na ruku jeste to što košarka ponovo postaje igra vještine. I šut je postao izuzetno cijenjen. Jokić sve to ima. Ima laganu ruku i mek šut, ali i odličan pregled igre. On na jedan izuzetno inteligentan način razumije igru i ima osjećaj za nju. Dijeli lopte kao Medžik Džonson i razigrava ekipu. To se ne može naučiti. S tim se neko rodi. Zbog svega toga on je trenutno najbolji centar lige, bolji od Džoela Embida i Entonija Taunsa. Mislim da mu jedino može parirati Bam Adebajo – kaže Avdić.

Stara škola

Kada su u pitanju paralele sa Divcem  te da li ga je Džoker, kako su Jokića prozvali američki mediji, već prevazišao, ovaj vrsni komentator smatra kako je takva poređenja teško praviti. Kako kaže, Jokić je statistički gledano, već prevazišao Divca, ali igrački - vjerovatno još ne.

- Treba sagledati sve okolnosti. Vlade Divac, Dražen Petrović i Toni Kukoč su bili pioniri. Oni su otvorili NBA vrata za naše igrače. Oni su morali dokazati da evropski igrači zaslužuju veću pažnju. Takođe, ne treba zaboraviti pomenuti i da je Divac svoje prvo finale igrao protiv legendarnog Majkla Džordana, ali i vodio epske borbe protiv gorostasnog Šeka - smatra Avdić.

Sa njim se slaže i njegov kolega po struci Srđan Radojević, jedno od zaštitnih lica kablovskih sportskih kanala, navodeći kako on obožava Jokića i njegovu igru.

-  On poseduje te neke stvari koje ja izuzetno volim i cenim, a to je nešto što su imali neki stari igrači. Ima neverovatan instinkt i talenat, te na izuzetan način čita situacije na terenu. To se ne može kopirati. To se ne može ni treningom naučiti. S tim se rodiš. Kada bih ga upoređivao sa nekim, to bi sigurno bio upravo Divac. Radi se o sličnim tipu igrača, vrlo kreativnim i lucidnim, sa dobrim pregledom igre – navodi Radojević.

Uvjeren je i kako je odlazak u Denver bio pravi potez jer se Jokić obreo u mladoj i perspektivnoj ekipi. Kada je Meloun shvatio sa kakvim biserom raspolaže počeo je da gradi kostur tima oko Jokića. 

- Da je otišao u neki drugi tim, pitanje je kako bi sve to išlo. Nekada je potrebno imati i sreću, jer je Jokić odlaskom u Nagetse dobio zasluženo mjesto i minutažu. Nije morao da čeka svoju šansu na klupi. On trenutno igra najbolju košarku u svom životu. Igra mnogo zrelije i agresivnije na koš - dodao je Radojević.

Jokić polako, ali sigurno osvaja srca Amerikanaca. Još nema status velike zvijezde poput Lebrona Džejmsa ili Pola Džordža, vjerovatno i zbog njegove skromnosti, ali i želje da se ne eksponira toliko u javnosti.

I na kraju treba da se prisjetimo komentara jednog od američkih novinara sa početaka Jokićeve karijere: “Ovo je nemoguće, pa ovaj momak je do prije neki dan nosio ružičasti dres”.

Danas se više ružičasti dres ne pominje, a svi se samo pitaju gdje su granice ovog Somborca.

Koreografije

Legendarni Šekil O'Nil nedavno je Jokića uporedio sa Hakimom Olajdžuvonom, legendarnim centrom, koji je sa Hjustonom dva puta osvajao NBA ligu. Šek je srpskog centra uporedio i sa plesnom grupom “Džabavokiz”, koja je poznata po svojim koreografijama.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.