Zvučni top je bio vreo

Srbija i desetak dana nakon 15. marta, odnosno vjerovatno najvećeg protesta u istoriji Beograda kao glavnog grada i zemlje u cjelini, živi pod utiskom ovog veličanstvenog događaja.

I mada ga vlast i protivnici vlasti drukčije recipiraju i jedni i drugi su saglasni da je događaj bio rijetko mnogoljudan, vrijedan poštovanja i signal da situacija u zemlji baš i nije nužno u najboljem redu. Svi se uglavnom slažu i s tim da je dobro da je protest prošao bez ozbiljnijih nasilnih incidenata i bez teže povrijeđenih. Ipak, postoji, naravno, i nekoliko ozbiljnih razmimoilaženja, a najveće i najvažnije tiče se incidenta koji se desio u 19 sati i 11 minuta u centralnoj beogradskoj ulici, onoj koja se nekad zvala po Maršalu Titu, zatim po Srpskim vladarima, a sada nosi ime Kralja Milana. To je ona ulica kojom se prošetao valjda svako ko je barem jedanput bio u Beogradu, ulica koja spaja Terazije sa Slavijom. Tačno u 19 sati počelo je petnaest minuta ćutnje za (tada) 15 žrtava pada nadstrešnice u Novom Sadu 1. novembra 2024. (Nažalost, nekoliko dana poslije protesta, preminuo je i Vukašin Crnčević, šesnaesta žrtva tog tragičnog događaja.)

SVJEDOČENjA

Kao što se već uobičajilo i na prethodnim velikim protestima, a i na svakodnevnim petnaestominutnim odavanjima počasti, ta ćutnja održavala se zaista disciplinovano. Čitava ulica je bila utonula u tišinu i jedino što se čulo bio je zvuk dronova koji su odozgo snimali masu. A onda se u 19 sati i 11 minuta desilo nešto što je naknadno obilježilo čitav taj protest. Naime, na potezu između "Londona" i Jugoslovenskog dramskog pozorišta nekoliko hiljada ljudi su u trenutku u panici počeli da bježe što lijevo, što desno. Na snimcima bez tona izgleda kao da se more razdvaja. Na snimcima s tonom čuje se vrlo bizaran zvuk. Oni koji su bili prisutni listom su bili užasnuti. Stotine tih opisa imaju nekakav najmanji zajednički sadržilac, a u detaljima ima i povelikih razlika. Uglavnom, zvuk je svakako bio neobično neprijatan, a neki su ga opisivali kao brišući let aviona, neko kao turiranje motora automobila, neko kao zvuk formule 1, a neko i kao topot stotina konja. Uglavnom, iako je veliki broj ljudi zapao u paniku, to je trajalo samo nekoliko sekundi. Nije se desio pravi stampedo. Sudeći po snimcima, dio ljudi, makar i u vidnoj manjini, sve vrijeme je zadržao (samo)kontrolu, a i oni koji nisu, brzo su se smirili. To, naravno, ne znači da nije bilo povrijeđenih, ali srećom nije bilo teško povrijeđenih. Neki ljudi su pali, izgrebali se, ugruvali, neki su osjećali mučninu, nesvjesticu, opštu slabost. Manje-više svi, međutim, bili su zbunjeni: Šta se to desilo?

SUMNjE I DEMANTIJI

Čini mi se da je prvi koji je u javni prostor uveo frazu "zvučni top" bio poznati vojni analitičar Aleksandar Radić. Nakon smrti Miroslava Lazanskog, Radić je vjerovatno osoba koja velikoj većini urednika i javnosti prva padne na pamet kad se pomene "vojni analitičar". Radić je u svojoj "oblasti" nesumnjivo stručan i njegova teza privukla je mnogo pažnje. Malo kasnije se ovakvoj hipotezi priklonio i Zdravko Ponoš, nekadašnji načelnik generalštaba Vojske Srbije i današnji opozicioni političar. Nakon ovoga dešava se podjela u medijskom sektoru tipična za Srbiju u posljednjih nekoliko godina. Mediji bliski opoziciji bez ikakve sumnje tvrde da je iskorišćen zvučni top, dok mediji bliski vlasti tu poriču kao da su sto posto sigurni da se ništa nije desilo. Rijedak izuzetak, zbog te rijetkosti dodatno značajan, bilo je istraživanje novinara Nemanje Rujevića za portal nedjeljnika "Vreme" gdje je on, pomognut sa nekoliko mlađih kolega, sproveo istraživanje bez unaprijed određenih zaključaka. Uglavnom, njihov zaključak djeluje vrlo ubjedljivo: neko sredstvo izazivanja panike je po svoj prilici korišćeno, a potrebna je ozbiljna istraga i detaljna ekspertiza da bi se utvrdilo šta je to tačno bilo. Problem je, međutim, to što je nepovjerenje u Srbiji toliko da je teško zamisliti rezultate čije istrage bi svi prihvatili kao nesporne. U tom smislu je skoro komično zvučalo kad su vlasti najavile da će tražiti pomoć FSB-a i FBI-aja; ko biva, pola Srbije vjeruje Rusiji, pola Americi, pa će ovi skupa da zadovolje sve. Ako je ta bizarnost i mogla da bude privlačna nekome, cijela ideja je izgubila smisao, kad je vlast krenula da korak po korak priznaje da ranije o zvučnom topu nisu govorili istinu.

TAJNE I LAŽI

Pokojni Đinđić je govorio da bi trebalo najprije progutati najveću žabu. Kao u bizarnoj varijaciji na tu ideju današnja vlast u Srbiji često počinje svoje poricanje istine sa najvećom laži. Kao što je najprije govoreno da nadstrešnica pri rekonstrukciji uopšte nije dirana, pa se na kraju sve moralo priznati, tako je i kod zvučnog topa najprije bilo: uopšte ga nemamo, pa imamo, ali nismo raspakovali, nego je u skladištu, dok se nije došlo do snimka iz dana protesta na kojoj se vidi zvučni top namontiran na kamion. Jedan vizuelni "artefakt" ovu situaciju je najefektnije opisao. To je jedan od takozvanih mimova koji suštinu stvari sažme bolje od svake "analitike". Dakle, imamo šest fotografija vertikalno poredanih, a pored svake od fotografija stoji kratak tekst. Prvih pet fotografija je identično, a na svakoj se nalazi Ivica Dačić. Pokraj prve piše: "Nemamo zvučni top". Ispod, pokraj druge, stoji: "Imamo zvučni top, ali je neotpakovan". Odmah ispod, pored treće, natpis je ovakav: "Otpakovali smo zvučni top, ali nismo ga koristili". Dalje, kraj četvrte je ispisano: "Koristili smo zvučni top, ali niko nije povređen". Naposljetku, bar što se Dačića tiče, uz petu sliku je ovakav tekst: "Ima povređenih od zvučnog topa, ali niko nije umro". (Mala digresija: I da je ovo opisalo čitav mim, bio bi zgodna forma, ali ono što slijedi od zgodne fore pravi fantastičnu.) Dakle, na samom kraju, odnosno na dnu, posljednja, najdonja, fotografija je fotografija patrijarha Porfirija Perića, a poruka pored nje je sljedeća: "Ko je umro od zvučnog topa, ide u raj". Cinični autor ovog "artefakta" istovremeno kritikuje i MUP i SPC, i to na duhovit način. Bilo kako bilo, najveći dio javnosti danas ne sumnja da je neko "tajno" sredstvo prinude upotrijebljeno protiv sopstvenih građana. Kad je riječ o nastavku protesta i želji za deeskalacijom, to je nalik na gašenje vatre benzinom. Bilo kako bilo, kako je i najavljeno, 15. mart nije bio Dan "D". Nestabilnost se nastavlja.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.