Stav
Foto: Glas Srpske
| Veljko Zeljković
U BiH postoji jedno posebno godišnje doba koje ne poznaje ni kalendar ni meteorologija, ali ga svaki građanin prepoznaje. Ne dolazi s proljećem, ne počinje ljeti i ne završava u jesen. Dolazi svake četiri godine i zove se izborna sezona.
To je, nažalost, jedini period kada se na ovdašnjim prostorima dešavaju čuda.
Tada putevi počinju da niču brže nego pečurke poslije kiše. Asfalt stiže i do zaboravljenih sela i polupraznih sela. Rupe na putevima, koje su godinama strpljivo čekale svoj red i postale gotovo dio lokalnog identiteta, odjednom nestaju. Neke su bile toliko stare da su građani imali više povjerenja u njih nego u predizborna obećanja.
Ulična rasvjeta, koja je godinama više služila kao ukras na stubovima nego kao izvor svjetlosti, odjednom oživi. Sijalice zasijaju kao da su dobile stranačku člansku kartu. Trava se kosi takvom brzinom da čovjek pomisli da se priprema finale Lige šampiona. Tu su, naravno, i nova šetališta. To što je većina pomenutog više kozmetika nego suštinski razvoj, koga briga. Važno je da se nešto svečano otvori, presiječe vrpca, pokaže nekakva briga i napravi fotografija za javnost.
Ovdašnji političari, naime, imaju jednu nevjerovatnu sposobnost. Četiri godine ne mogu da pronađu rješenje, a onda ga pronađu u posljednjih nekoliko mjeseci pred izbore. A kada se približi dan glasanja, motivacija raste nevjerovatnom brzinom. Tada se aktivira velika stranačka mašina. Ljudi koje godinama niko nije pitao kako žive odjednom postaju uvaženi domaćini. Posjete se organizuju, ruke se stiskaju, obećanja se dijele. Kuvaju se, naravno, i kotlići, organizuju narodna veselja i peku prasići. Bude tu i po koji penzionerski paket. Ulje, brašno i neizostavna konzerva mesnog nareska misterioznog porijekla. Neko dobije posao, neko pripravnički staž. Većina ipak još jedno obećanje i čuvenu rečenicu: "Biće riješeno odmah poslije izbora".
Dok kampanja traje, građani postaju najvažniji resurs u državi. Ili, bolje rečeno, najtraženija roba. Političari se sjećaju njihovih imena, pitaju za zdravlje, slušaju probleme i obećavaju da će nešto učiniti. Čak se organizuju i akcije mjerenja pritiska. Naravno, ne misli se na pritisak koji građani osjećaju zbog cijena, plata i svakodnevne borbe za normalan život. A kada se zatvore biračka mjesta, magija prestaje. Možda bi zato u BiH trebalo razmotriti jedan veliki razvojni projekat. Izbore svake godine. Možda bi to bio najuspješniji ekonomski model u regionu. Svake godine bi se popravljali putevi, kosila trava, palilo svjetlo i političari ponovo otkrivali da građani postoje. Najveći paradoks je, ipak, što smo se kao društvo navikli da država proradi tek onda kada se upali izborni alarm.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.
Najnovije vijesti iz rubrike
