Septembar, stara priča

Nema nastavnika i profesora, na pragu nove školske godine nema ko djecu da uči... Naslovi kojima se najavljuje početak nove školske godine ponovo potvrđuju istu sliku, škole traže profesore matematike, fizike, hemije, engleskog jezika i drugih predmeta. I tako iz godine u godinu.

Da nešto treba mijenjati, definitivno treba. Jer, dok jedne škole muku muče da pronađu nastavnika, mnogi prosvjetni radnici godinama rade bez pune norme i cijele plate. Putuju od škole do škole, sabiraju časove i nikada ne znaju gdje će raditi naredne godine. Danas dva časa u jednom selu, sutra nekoliko u centralnoj školi, a prekosutra jedan ili dva u nekom trećem kraju. Na papiru je to možda čista matematika. U životu nije.

Iza tih nepunih normi stoje ljudi, porodice i njihove obaveze. Jedna Jelena, majka troje male djece, ne može život organizovati prema tome hoće li u sedmici imati deset, 15 ili 20 časova i u kojoj će školi ti časovi biti.

Takav sistem možda može biti privremeno rješenje za mladog čovjeka koji je tek završio fakultet, nema porodične obaveze i spreman je da godinu, dvije prihvati šta god mu se ponudi. Ali ne može biti životni model. Poslije toga mora postojati put ka stalnom poslu, punoj normi i plati od koje se može živjeti.

Jer rad sa djecom jeste jedan od najljepših poslova, ali je i jedan od najtežih. Nastavnik nije samo onaj koji prenosi znanje. Od njega se očekuje da bude i pedagog, vaspitač, psiholog, posrednik između škole i porodice, a često i da nadomjesti ono što društvo nije uspjelo da riješi.

Zato nije dovoljno reći da nam nedostaje nastavnika matematike, fizike ili hemije. Treba se zapitati i zašto ih nedostaje. Ako mladog čovjeka nakon fakulteta čeka nekoliko časova u jednoj školi, nekoliko u drugoj i stalno putovanje, ne treba se čuditi što će posao potražiti negdje drugo.

I tu dolazimo do paradoksa, škole traže kadar, a ljudi koji bi radili u prosvjeti godinama ne mogu doći do pune norme.

Zato bi, umjesto da svakog avgusta ponovo gasimo požare, trebalo dugoročno planirati kadrove i učiniti prosvjetu dovoljno privlačnom da mladi nastavnici u njoj ostanu.

Jer nije najvažnije koliko će oglasa biti objavljeno i koliko će radnih mjesta biti popunjeno. Važno je da u učionici bude nastavnik koji zna da će tu biti i sutra. Škola ne može djeci pružati sigurnost ako je nastavnik sam nema. Zato bi svaka reforma obrazovanja morala početi i od pitanja kako da se prosvjetnom radniku obezbijede stabilan posao, puna norma i uslovi dostojni odgovornosti koju nosi.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.