Hans Kristijan Suljagić

Nešto čudno se zbiva sa Emirom Suljagićem. Istina, vazda je bio impulsivan i pun srkleta, ali odnedavno se to odražava i na njegovo fizičko stanje, nekako se osušio, okoščatio i takav sve više liči na Dobitnika priznanja Bundestaga (DPB) Dragana Bursaća kojeg je zloba odavno oglodala.

 Međutim, njih dvojica najbolje znaju šta im je i što se tiče tih fizikalija samo valja reći - da su živi i zdravi.

Ono što piše Bursać odavno je svako ozbiljan i razuman svrstao u kategoriju uradaka iz vesele sveske pa te školske pismene zadaće i ne mogu biti predmet ozbiljne analize. Situacija je, u slučaju DPB-a takva još otkako je prije sedam-osam godina izmislio priču o logorašu sa Manjače Elvedinu Kadiriću zvanom Hendo. I dan-danas taj tekst stoji u originalu na internetu iako je nesporno utvrđeno da niti je Hendo postojao, niti je Bursać pisao istinu. I dobro je što i danas svako može da pročita tu budalaštinu.

Međutim, ono što piše i govori Suljagić, koliko god ga srklet obuzimao, i nije stvar koju valja uvijek preskakati uz komentar "ma pusti budalu". Taj lik nije tek neki priučeni skriboman, već rukovodilac ustanove koja postoji i djeluje u Srpskoj, a ono što zovu kulturom sjećanja bio bi joj primarni zadatak. Proteklih dana Memorijalni centar Srebrenica ima preča posla pa se umjesto kulturom sjećanja zabavlja sa policijom i tužiocima zbog sumnji na nekakve pronevjere.

Za to vrijeme Suljagić se na dnevnoj bazi oglašava ili na mrežama ili u drugim oblicima pa je prije nekoliko dana u potkastu portala "Raport" govoreći na razne teme, među kojima je ustavno-pravno uređenje BiH, izjavio da "nema nikakve potrebe da Bošnjaci brane Dejton" dodavši sljedeće:

"Ako neko hoće ovo da razvrne nek izvoli, ali mora znati koja je cijena toga.

Jer ideja da će se to sjesti i kao mirno završiti i da će nama doći neko i izdiktirati šta ćemo mi u svojoj zemlji... Ne može!"

Jako dramatična poruka, jasna i precizna, samo šteta što i nema neko veliko istorijsko utemeljenje.

Suljagić ovdje očigledno govori u ime Bošnjaka i tvrdi da nema nikakve šanse da njima "neko sa strane izdiktira šta da rade u svojoj zemlji". Iznoseći ovu tezu čestiti Emir očigledno nije imao na umu ništa drugo nego slavnu istoriju vlastitog naroda koji godinama unazad nije dozvoljavao da ga tuđinska čizma gazi i koji je među prvima pokazivao zube mrskom okupatoru žestoko braneći svoja ognjišta čuvajući vlastiti identitet ne dozvoljavajući da ga iko prilagođava ili mijenja na gotovo decenijskoj bazi, a naročito da mu nameće u kakvoj državi da živi ili, ne dao dragi Bog, da im kaže kako da se nazivaju.

Jer, svakoj stranoj ruci i svakoj nozi koja je htjela da pokori hiljadugodišnju Bosnu Bošnjaci su se iskreno suprotstavljali, dižući bune i hajke protiv Austrougara, pa Nijemaca, a onda, eto nedavno, i protiv još jednog Nijemca koji je sa strane došao i diktirao šta treba da rade, ne samo Bošnjaci, nego i Srbi i Hrvati, u svojoj zemlji.

Ovako bajkovit opis odnosa Bošnjaka prema stranim zavojevačima ne bi složili ni najbolji svjetski autori, ali zato je tu Hans Kristijan Suljagić koji bajke pretvara u javu prepunu otpora i suprotstavljanja strancima sa efektnim uzvikom "E ne može!". Realnije zvuče klasične izmišljotine nesrećnog Bursaća. Koliko god čudno to zvučalo.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.