Osvajanje i oslobađanje

Postoji jedna neobična sličnost između političkih suparnika u Republici Srpskoj, iako će oni učiniti sve da nas ubijede da su njihove razlike ogromne. I jedni i drugi govore o promjenama, narodu, pravdi, institucijama i boljoj budućnosti. Ali i jedni i drugi, uglavnom, nude isto: promjenu ljudi koji upravljaju sistemom, a ne promjenu samog sistema.

Tu je, čini mi se, suština našeg političkog problema.

Ako je bunar zatrovan, nije rješenje promijeniti one koji iz njega zahvataju vodu. A ako je sistem napravljen tako da omogućava zloupotrebu vlasti, promjena vlasti sama po sebi ne znači napredak društva. Ona samo znači da će drugi ljudi dobiti ključeve istih vrata.

Zato se moramo pitati nešto važnije od toga ko će pobijediti na sljedećim izborima: Da li Republici Srpskoj trebaju novi ljudi na starim mjestima ili nova pravila po kojima više niko neće moći da radi ono što je do sada radio?

I upravo tu leži prostor za nešto treće.

Ne za još jednu grupaciju koja će se priključiti borbi za fotelje. Ne za još jednu koaliciju koja će sa jednim blokom dijeliti vlast protiv drugog. Ne za još jedne ljude koji će obećati da će, kada dođu na vlast, biti bolji od prethodnih.

Republici Srpskoj treba politička snaga koja će reći: Ne želimo samo da promijenimo gospodara institucija. Želimo da izgradimo institucije koje će se same znati odbraniti od svakog budućeg gospodara.

To je razlika između promjene vlasti i promjene sistema.

Danas se politička borba sve više svodi na pitanje ko će upravljati resursima. Ko će postavljati direktore? Ko će kontrolisati javna preduzeća? Ko će odlučivati o javnim nabavkama? Ko će zapošljavati? Ko će imati uticaj na institucije?

POSMATRAČI

U takvoj političkoj utakmici građanin postepeno prestaje da bude vlasnik države i postaje njen posmatrač. A javni resurs postaje plijen političke organizacije koja u datom trenutku drži poluge vlasti.

Tada politika prestaje da bude državotvorni posao i pretvara se u borbu oko plijena.

Poznato je da demokratija nije nastala zato što su ljudi odjednom postali bolji. Nastala je zato što su naučili jednu surovu istorijsku lekciju: Ne treba praviti sistem koji zavisi od dobrih ljudi. Treba praviti sistem koji sprečava loše ljude da naprave štetu. To je lekcija koju i mi moramo ponovo naučiti.

Svi takmaci za vlast reći će nam da žele vladavinu prava. Ali pravna država nije kada vlast kaže da poštuje zakon. Ne trebaju nam političari koji će reći: "Vjerujte nama". Treba nam sistem koji će reći: "Ne morate vjerovati nikome. Imate pravo da provjerite".

Jedan od najvažnijih aksioma patriotizma u miru mora da bude jednostavan:

Država se ne krade. A ko pokuša da je krade, mora se suočiti sa snagom zakona i institucija.

Ko pretenduje da vodi Republiku Srpsku ne može ljubav prema njoj dokazivati samo zastavom, grbom, himnom, govorom o nacionalnim interesima ili zaklinjanjem u njeno ime.

Postoji mnogo jednostavniji test patriotizma koji se polaže svakodnevno:

Da li misliš da javni novac treba da bude potpuno vidljiv javnosti?

Da li građanin treba da zna ko je dobio javni posao, za koliko novca i na osnovu kojih kriterijuma?

Da li ćeš učiniti sve da se javni konkurs dobije znanjem i sposobnošću, a ne partijskom knjižicom?

Ako je odgovor na to "da", onda smo već zakoračili u pravcu istinskog patriotizma. Jer patriotizam nije samo spremnost da se država brani od spoljnog neprijatelja. Patriotizam je i odbijanje da se država pretvori u privatni plijen.

Sve što se tiče javnih sredstava mora biti javno. Sve što nije zakonom proglašeno tajnom mora biti dostupno građanima. Ne kada novinar zatraži. Ne kada se političari posvađaju.

Stalno.

Sistem se ne gradi tako što ćemo pronaći najpoštenijeg čovjeka da njime upravlja, već tako što će funkcionisati na način da se i najnepošteniji ne usudi da ga potkrada.

Evo zašto treba razumjeti ljude koji danas kažu: "Nemam za koga da glasam". To nije samo apatija. Ponekad je razočaranje, a ponekad instinktivno prepoznavanje da im se nudi izbor između dva politička bloka koja se bore za upravljanje istim sistemom.

Jedni brane sistem jer su ga izgradili po svojoj mjeri. Drugi ga kritikuju jer trenutno nisu oni ti koji ga kontrolišu. A građanin ostaje između njih - kao čovjek koji stoji pored stola za kojim se drugi svađaju kome pripada kolač, dok ga niko ne pita zašto se uopšte dijeli kolač koji pripada svima. Ako isti mehanizam ostane, novi ljudi će se, prije ili kasnije naći pred istim iskušenjem. Zato nije dovoljno skloniti jedne i dovesti druge.

Mora se skloniti mogućnost da bilo ko poklekne pred iskušenjem. To je mnogo težak posao. Ali je jedini posao koji ima smisla. Ne treba da budemo ni njihovi ni njihovi. Treba da promijenimo pravila po kojima i jedni i drugi funkcionišu. Jer ako je cilj samo promjena vlasti, a ne promjena pravila, šta će spriječiti novu vlast da jednog dana postane isto ono protiv čega se danas bori?

Partokratija je, malo-pomalo, pojela nešto mnogo važnije od novca.

Pojela je povjerenje, osjećaj pravde, slobodu da čovjek kaže šta misli bez straha od posljedica i nadu da se može uspjeti bez partijske veze. I što je najopasnije - pokušala je da nas ubijedi da je sve to normalno.

Nije normalno da za posao treba bilo kakva veza. Nije normalno da se za javni konkurs unaprijed zna pobjednik. Nije normalno da se javnim resursima upravlja kao stranačkom imovinom. Nije normalno da institucije zavise od političke volje pojedinaca.

I ne smijemo prihvatiti da to postane normalno.

Moramo izaći iz lažne dileme: ili jedni ili drugi. Moramo otvoriti prostor za nešto treće. To treće mora biti sistem koji će ograničiti svakoga ko njime upravlja. To mora biti politika koja ne polazi od osvajanja institucija, već od njihovog oslobađanja; koja ne želi da institucije budu "naše", već javne; koja ne želi svoje ljude u njima, već pravila koja će biti ista za sve građane.

SIGURAN ŽIVOT

Republika Srpska nije stvorena da bi izvjesni političari ostvarivali sopstvene privilegije. Stvorena je da bi jedan narod imao pravo da postoji, da odlučuje o sebi i da svojoj djeci ostavi slobodniji i sigurniji život.

Nije se ginulo za Republiku Srpsku da bi mladi čovjek jednog dana shvatio da mu za budućnost treba partijska knjižica. Zbog toga moramo imati hrabrosti da postavimo možda bolno pitanje: Da li smo, umjesto slobodne zajednice, stvorili partokratski monstrum?

Republici Srpskoj treba politika koja će reći: "Ne treba ti knjižica naše partije. Treba ti znanje. Treba ti rad. Treba ti zakon koji važi za tebe kao i za mene". To bi bila prava promjena. Ne promjena lica. Ne promjena stranačkih boja. Ne promjena jahača. Nego promjena pravila.

Možda je upravo to ono za čim je Republika Srpska već dugo gladna. Ne za još jednim obećanjem. Ne za još jednim vođom. Ne za još jednom koalicijom. Gladna je politike koja će vratiti smisao riječima koje su nam postale gotovo prazne: sloboda, pravda, odgovornost, poštenje, patriotizam.

I zato to "treće" mora biti autentičan politički put. Put koji neće pitati ko je naš, a ko njihov, već ko je sposoban da služi javnom interesu. Neće pitati kome pripada institucija, nego kome institucija služi. Neće pitati ko kontroliše javni novac, nego zašto ga javnost ne kontroliše. Neće pitati ko je naš gospodar, nego zašto nam uopšte gospodar treba.

Najvažnija politička poruka tog puta ne treba da bude: "Dajte nama vlast". Ona mora biti: "Napravimo sistem u kojem niko više neće moći da stavi državu pod svoju vlast". Ne želimo da osvojimo institucije. Želimo da izgradimo sistem u kojem institucije više niko ne može da osvoji. Ne želimo da javni resursi pređu iz jednih ruku u druge. Želimo da se vrate onome kome pripadaju - građanima.

I možda je to najjednostavnija definicija patriotizma u vremenu u kojem su nam velike riječi postale previše jeftine: Ko voli svoju državu, ne krade je. Ko je brani, ne prisvaja je. A ko zaista misli na njenu budućnost, ne gradi sistem za sebe, već sistem koji će ga nadrasti i nadživjeti.

Republici Srpskoj ne treba novi gospodar u liku čovjeka.

Treba joj država u kojoj će sloboda biti zvijezda vodilja, a zakon gospodar svima.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.