Ukazanje Gvida Kavalkantija u Banjaluci

U nabrajanjima, recimo, pet ili maksimalno deset najvećih svjetskih književnih figura svih vremena, jedna od neizbježnih je, bez sumnje, Dante. Vidi se to i iz toga što praktično nije ni potrebno dodati: Aligijeri. Nemoguće je vjerovatno i nabrojati sve gradove svijeta u kojima postoji Danteova ulica.

Italijanski gradovi na stranu, ali Dante se važnom istorijskom figurom smatra i u masi drugih zemalja. U Beogradu sam godinama živio na Karaburmi, u blizini Danteove. U Banjaluci, koliko mi je poznato, ne postoji Danteova ulica, a bilo bi razloga da postoji, vrlo banjalučkih, da tako kažem. Recimo, Nerkez Smailagić, rođeni Banjalučanin, napisao je izvrsnu knjigu "Politička vizija Dantea Aligijerija". Još jaču, međutim, vezu između Dantea i Banjaluke kreira Kolja Mićević. Intenzitet te veze je toliki da bi o njoj bukvalno mogla da se napiše knjiga. (Usput, jedna Mićevićeva knjiga zove se neobično duhovito "Dante šalje sekun-dante". I nije suština samo u igri riječi. Sekundante znamo iz kulture dvoboja, a onaj koji je u dvoboju ubio pjesnika Puškina zvao se - Dantes.) Ovdje ćemo se pozabaviti tek jednom mogućom fusnotom iz te moguće knjige.

• IZDAVAČKI BLjESAK

Nije nevažno što cijela priča ima veze s kućom koja izdaje list koji upravo čitate. Osamdesetih godina prošlog vijeka, unutar (tadašnjeg) "Glasa" postoji biblioteka prevodne književnosti koju uređuje Kolja Mićević. Nije takođe nevažno podsjetiti na pojedine socijalno-kulturno-istorijske činjenice vezane za tu epohu. U to vrijeme SFRJ još uveliko postoji, a SR Bosna i Hercegovina je jedna od šest republika koje je sačinjavaju. Glavni grad i ubjedljivo najvažniji kulturni centar SRBiH je Sarajevo. Najvažnije izdavačke kuće, najstariji i najugledniji univerzitet, jedina ozbiljna televizija i najuticajnije novine – sve se to nalazi u Sarajevu. Poslije Sarajeva, važnih centara ima pet, a to su Tuzla, Zenica, Banjaluka, Mostar i Bihać. Ovi gradovi imaju približno sličan broj stanovnika i sličnu poziciju, bez jasne hijerarhije. Možda bi se moglo reći da je Bihać bio nešto malo manje važan od ostalih ovih centara, a da je Mostar bio nešto malo važniji kao glavni grad Hercegovine, a ime republike je ipak Bosna i Hercegovina. U svejugoslovenskom kontekstu pak Zenica, Tuzla i Banjaluka bile su slične Mariboru ili Osijeku ili Nikšiću ili Nišu, i po poziciji u sportskom životu, kulturnom sektoru ili u sferi obrazovanja. Ponekad bi iz svakog od tih gradova dolazili "bljeskovi” koji bi ih učinili naročito vidljivim u svejugoslovenskom kontekstu. Tuzla je tako osamdesetih bljesnula u ženskoj košarci, Zenica u pozorištu, a Banjaluka, između ostalog, u izdavaštvu, konkretno baš edicijom koju je uređivao Kolja Mićević. Među autorima tu objavljenim bili su i Edgar Alan Po, Šarl Bodler, Federiko Garsija Lorka, Gijom Apoliner, Rajner Marija Rilke, Viktor Igo, Ana Ahmatova. Riječ je, dakle, o kremi svjetske poezije. Posebna manja polica unutar ove edicije pripada knjigama vezanim za svijet klasične muzike, što je bila još jedna od Mićevićevih fascinacija. Praktično svaka od ovih knjiga mogla bi biti tema zasebnog teksta, ali ovdje ćemo zbog veze sa Danteom reći nešto više o knjizi Gvida Kavalkantija koju je objavio "Glas" prije tačno četrdeset godina.

• PREVODILAC I AUTOR PREDGOVORA

Kavalkantijeva knjiga objavljena u Banjaluci, u "Glasu", 1986. godine zove se "Rime". Urednik joj je Kolja Mićević, prevodilac Mate Maras, dok je autor predgovora Tonko Maroević. To je zanimljiv i impresivan trojac, čije su se dvije trećine u međuvremenu nažalost upokojile. Prevodilac Mate Maras je, srećom, još živ, mada već osamdesetsedmogodišnjak. On je čudesan prevodilac: preveo je Šekspirova sabrana djela, pa pojedine knjige Virdžinije Vulf, Roberta Frosta, Vladimira Nabokova, Fransoa Rablea, Marsela Prusta, Petrarku, Bokača i tako dalje. Osim sa engleskog, francuskog i italijanskog, prevodio je i sa rumunskog i makedonskog, kao i staroengleskog (čuveni "Beovulf"). Tonko Maroević bio je veliki pjesnik i erudita, sličan zapravo Kolji Mićeviću. Riječima Siniše Vukovića "Tonko Maroević bio je od svih što su iole pratili recentno stvaralaštvo suvremene hrvatske poezije najrevniji i najpomniji, najbudniji i najtrezveniji. Legendarna je njegova izjava kako ga je strah da će ’umrijeti nenačitan’… Njegova je strast za friško napisanim (pjesničkim) tekstom išla do paroksizma, do frenetične znatiželje, gotovo do perverzije čitateljskog užitka". O Kolji Mićeviću ovdje nećemo opširnije, osim što ćemo da notiramo da i prevodilačka nagrada nazvana njegovim imenom privlači veliku pažnju, kao i kontroverze, što za kulturu i ne mora da bude loše. 

• PEDIGRE ŠESTOG KRUGA

Ipak, naravno, ključni čovjek ovdje je sam pjesnik - Gvido Kavalkanti. Bio je rođeni Firentinac iz aristokratske porodice koja je pripadala Gvelfima, veliki, po mnogima i najbolji, Danteov prijatelj i definitivno jedan od najvećih intelektualnih uticaja na tog istog Dantea. U tom smislu je možda i neobično da je Dante oca svog prijatelja smjestio u šesti krug pakla u svom remek djelu "Božanstvena komedija" i to kao jeretika. Kavalkantijev otac jeste upamćen kao ateista epikurejske provenijencije, a postoje tumačenja prema kojima je i sam Gvido Kavalkanti bio ateista. Nepoznat je tačan datum, pa čak i godina, rođenja Gvida Kavalkantija, ali zna se da je bila šesta decenija trinaestog vijeka. Pošto se zna da je Dante rođen sredinom sedme, znamo da je Kavalkanti bio stariji. Takođe, Dante ga je nadživio za više od dvadeset godina, pošto znamo da je Kavalkanti umro 1300. On je bio član relativno malog, ali izuzetno uticajnog književnog pokreta zapamćenog po imenu "Slatki novi stil". Ovi takozvani "stilnovisti" započinju osnivanjem u Bolonji, ali do svojih vrhunaca dolaze upravo u Firenci. I ime po kojem pamtimo pokret dolazi od Dantea, tačnije iz "Čistilišta", kao jednog od dijelova "Božanstvene komedije". Upravo je Kavalkanti bio iz perspektive filozofije najistaknutiji član ovog pokreta kojem je pripadao i sam Dante Aligijeri. Iako veliki dio Kavalkantijeve poezije nije sačuvan, i onaj sačuvani dio je jedan od temelja moderne književnosti, već i preko samog uticaja na Dantea. Uglavnom, i Banjaluka i tadašnji "Glas" (današnji "Glas Srpske") mogu biti ponosni na ovo izdanje. I četrdeset godina nakon što je ova knjiga objavljena, ima, čini mi se, smisla barem ovom bilješkom podsjetiti na to vrijedno i izuzetno interesantno izdanje.  

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.