Prava između redova

Najava novih mjera za bolji položaj radnika zaslužuje podršku, jer svaki razgovor Vlade, sindikata i poslodavaca koji vodi ka većoj zaštiti zaposlenih korak je u dobrom pravcu.

Republika Srpska odavno treba opšti kolektivni ugovor koji će jasnije urediti prava i obaveze svih učesnika na tržištu rada. Međutim, između dobrih namjera i boljeg života radnika stoji jedno veliko iskustvo koje nalaže oprez. Ranije su zakoni donošeni uz obećanja da će zaposleni imati više prava i na papiru su ih zaista dobili, ali u praksi su mnoga ostala tek mrtvo slovo. Druga su zahvaljujući nepreciznim odredbama, dobila sasvim drugačije značenje. Najbolji primjer je godišnji odmor. Zakon garantuje minimum od 20 dana, ali radnici u djelatnostima koje nemaju kolektivni ugovor često ostaju upravo na tom minimumu, bez dodatnih dana po osnovu radnog staža. Formalno, zakon nije prekršen.

Suštinski, radnik je ostao uskraćen za pravo koje su drugi ostvarili.

Slična priča prati i topli obrok i naknadu za prevoz. Umjesto da budu jasno definisani kao posebna primanja, ostavljen je prostor da budu uračunati u platu. Tako je pravo formalno postojalo, ali mnogima nije donijelo nijednu dodatnu marku.

Na platnoj listi sve je izgledalo uredno, a u novčaniku je ostalo isto.

Zato najave o većim dnevnicama za rad nedjeljom, regresu, posebnim naknadama i strožim kaznama za nesavjesne poslodavce treba pozdraviti, ali i pažljivo čitati ono što će na kraju biti napisano.

Iskustvo pokazuje da se sudbina radničkih prava često krije upravo u jednoj rečenici, jednom zarezu ili formulaciji koja ostavlja dovoljno prostora za različita tumačenja.

Nije dovoljno da prava postoje. Moraju biti jasno definisana, obavezna i primjenjiva. Ako ostanu dvosmislena ili prepuna izuzetaka, opet će biti više predmet pravnih tumačenja nego stvarne zaštite zaposlenih.

Pravi uspjeh ovog dogovora neće se mjeriti brojem održanih sastanaka ni optimističnim saopštenjima. Uspjeh i bolje sutra za pečalbu će biti onog dana kada radnik bude mogao otvoriti platnu listu i bez računanja, tumačenja i traženja rupa u propisima vidjeti da su obećanja zaista stigla do njegovog džepa.

Radnicima u Srpskoj ne treba još jedan zakon koji će lijepo zvučati.

Treba im zakon u kojem između napisanog i primijenjenog neće biti prostora za improvizaciju. Još davno je Aristotel upozoravao da nije dovoljno imati pravila koja izgledaju pravedno, već da ona moraju dovesti do pravde u stvarnom životu. Zato će i vrijednost novih mjera biti poznata tek onda kada radnik osjeti njihov efekat, a ne kada ih samo pročita u službenom glasniku.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.