Težnja ka tehničkoj vladi

Bosna i Hercegovina je, moglo bi se reći, u trajnoj političkoj krizi već tri i po decenije. Ako prihvatimo onu famoznu tezu da je rat nastavak politike drugim sredstvima, čak je i rat (1992 - 1995) bio manifestacija te krize.

Padom komunizma, a Savez komunista SR BiH je tokom perioda socijalističke Jugoslavije artikulisao interese svih bh. konstitutivnih naroda, dominantne stranke Bošnjaka (tada muslimana), Srba i Hrvata imale su različite politike u kontekstu raspada Jugoslavije.

Bošnjaci su najprije bili za dodatnu decentralizaciju SFRJ ili u formi konfederacije ili u formi asimetrične federacije, ali pod uslovom da u takvoj budućoj zajedničkoj državi budu i Srbija i Hrvatska. Kad se Hrvatska odvojila, zahtjev je postao nezavisnost. Srbi su se sve vrijeme zalagali za zajedničku državu sa Srbijom. Hrvati su željeli nezavisnost, ali uz unutrašnju reformu same Bosne i Hercegovine u smjeru kantonizacije. Te težnje su logično vodile ka sukobu, a nažalost je sukob postao oružani.

STATUS KVO

Rat je završio tako da njegovim ishodom niko nije bio sasvim zadovoljan. Bošnjaci su dobili nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, ali drastično decentralizovanu, sa velikim dijelom teritorije etnički očišćenim i uz cijenu više od šezdeset hiljada poginulih Bošnjaka. Srbi u BiH nisu sačuvali zajedničku državu sa Srbijom, ali su dobili Republiku Srpsku kao visokoautonoman entitet. Hrvati su dobili kantonizaciju, ali sa Federacijom kao "srednjim nivoom" vlasti, pa se u tom smislu osjećaju inferiorno u odnosu na ono što su dobili Srbi. Od kraja rata, a od toga je prošlo skoro punih trideset godina, u suštini imamo status kvo kojim i dalje niko nije potpuno zadovoljan. Bošnjaci bi da smanje ingerencije Republike Srpske, ako je već nerealno da u dogledno vrijeme bude ukinuta. Srbi su frustrirani nekim odlukama visokih predstavnika o prebacivanju nadležnosti na nivo BiH, ali realno suština autonomnog statusa Republike Srpske ostala je nepromijenjena. Napokon, Hrvati su u jednom trenutku pokušali da formiraju neku vrstu "trećeg entiteta", ali je brzom intervencijom međunarodne zajednice to zaustavljeno. U operativnom smislu, trenutno ih najviše tišti mogućnost da se dominantno bošnjačkim glasovima izabere član Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda hrvatskog naroda što se sa Željkom Komšićem desilo već nekoliko puta.

VRZINO KOLO

Površno gledajući, nije da tokom ovih decenija nije bilo stanovitih promjena. Dominantna bošnjačka stranka najčešće je bila SDA, ali ju je na toj poziciji privremeno mijenjao SDP uz razne koalicione partnere. Kod Srba je najprije SDS bio neprikosnoven, da bi ga u jednom momentu zamijenio SNSD koji još čuva to mjesto. Na kraju, kod Hrvata sve vrijeme ključnu ulogu igra HDZ BiH, usprkos povremenim raskolima u vrhu ove partije. Međutim, nezavisno od toga koja partija bila dominantna, što se tiče temeljnih interesa naroda kojim većinski pripadaju njeni glasači, velikih razlika nije bilo. Sve je zapravo nalik na nekakvo vrzino kolo. U tom smislu valja gledati i aktuelnu akutnu krizu koja je na pomolu. Naime, kao što je poznato, nakon prošlih izbora, na državnom nivou, formirana je koalicija SNSD-a, HDZ-a i stranaka tzv. "trojke" (SDP, Naša stranka, Narod i pravda). Od samog začetka tog saveza iz SDA su svoje sarajevske konkurente optuživali za (vele)izdaju. "Trojka" je uzvraćala tvrdnjama da je pravu izdaju u prošlosti činila upravo SDA, a da su oni sa SNSD-om i HDZ-om uspjeli pronaći zajednički sadržilac u želji za ubrzanjem evropskih integracija. I zaista, isprva su neki zakoni i neki zahtjevi i usvajani, odnosni ispunjavani. To su priznavale i neke evropske institucije. Onda su ponovo krenuli retorički ratovi pa se saradnja zakomplikovala. Uglavnom, stvar je kulminirala skorašnjom smjenom Nebojše Radmanovića. Iako su iz "trojke" najavljivali da će im se u smjeni Radmanovića pridružiti i poslanici HDZ-a, oni nisu glasali za to. U Predstavničkom domu, u pomoć "trojki" je pohrlila njihova sarajevska opozicija: SDA i Komšićeva DF. Ipak, to, naravno, nije znak njihovog pomirenja. Njihovi medijski sukobi su i dalje snažni i intenzivni.

STABILNOST NESTABILNOSTI

I sama smjena Radmanovića koju su zajedno sproveli se različito tumači. Iz "trojke" tvrde da je to konačno izbacivanje SNSD-a iz zajedničkih institucija. SDA tvrdi da je to samo personalna smjena jednog kadra, ali da je SNSD nemoguće izbaciti iz vlasti zbog barem dvije stvari: zbog tri SNSD-ova delegata u Domu naroda te zbog neprekinutog savezništva SNSD-a sa HDZ-om. Iz "trojke" se izgleda nadaju da će se HDZ predomisliti. Ima nečeg megalomanskog u interpretaciji ove smjene iz perspektive "trojke". Jedan njima blizak analitičar ovih dana doslovno izjavljuje: "Prekidom koalicije sa SNSD-om, 'trojka' je povukla najbolji politički potez u našoj politici od rata naovamo. (...) 'Trojka' je danas pokazala političku hrabrost i odlučnost da štiti evropski put. (...) HDZ se mora opredijeliti između Dodika i evropskog puta BiH. Treba čestitati na usvajanju zakona važnih za deblokadu evropskog puta. Opozicija iz RS bila je veoma hrabra danas. Ući ćemo u neki neizvjestan period sklapanja nove vlasti, ali hrabrost koju je pokazala 'trojki' daje autentičnu političku snagu kakvu do sada nije pokazala nijedna stranka ili koalicija iz Sarajeva".

Čak i u ovoj analizi, najavljuje se "neizvjestan period sklapanja nove vlasti". Ne ulazeći u to hoće li sada doći do glasanja o povjerenju Konakoviću gdje bi se SDA ponovo mogla naći u važnoj ulozi, očigledno je da slijede mjeseci i mjeseci nečega što će de fakto, ako već ne de jure, biti svojevrsna "tehnička vlada". Imamo li u vidu da su naredni redovni opšti izbori planirani za oktobar iduće godine, za dvadesetak mjeseci, dakle, a da im uoči toga slijedi nekoliko mjeseci što formalne što neformalne izborne kampanje, nejasno je čemu ovaj manevar služi. Cinik bi mogao reći da je možda i cilj upravo da "vlada" funkcioniše samo tehnički i da se ničim značajnim ne bavi. Uostalom, imali smo u prethodnom periodu i tehničku vladu Federacije BiH koja po rezultatima uopšte nije bila inferiorna nekim drugim federalnim vladama, i onim koje su joj prethodile i onim koje su uslijedile. Kao što je i Mostar sasvim pristojno funkcionisao bez gradonačelnika. Ako postoji nevidljiva ruka kapitala, možda postoji i nevidljiva ruka vlasti.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.