Romi i umjetničko nebo

Od novembra prošle godine Srbija živi u neproglašenom vanrednom stanju. Kad se poslije skoro punih godinu dana podvuče crta, ne bi bilo pogrešno zaključiti da su se najveće posljedice osjetile na sektoru kulture. Otkazani su brojni festivali, mnogi izdavači su najavili bojkot Sajma knjiga, a jedan od najmučnijih incidenata bila je optužba operske pjevačice Nataše Tasić Knežević da je jedan kolega protiv nje upotrebljavao govor mržnje na nacionalnoj i etničkoj osnovi.

Pomenuta operska pjevačica je Romkinja pa je ta optužba ostavila naročito gorak ukus u ustima. Zbog pomenute situacije odgođeno je otvaranje sezone u novosadskom SNP-u. Namjera ovog teksta nema nikakve veze sa utvrđivanjem utemeljenosti ili neutemeljenosti navedenih optužbi. Cio taj neprijatan kontekst pokušaću da iskoristim kao povod za mali pregled romskog doprinosa svjetskoj i regionalnoj umjetnosti.

ŠALA I PRAVDA

Postoji indikativna anegdota u knjizi Dubravke Ugrešić "Kultura laži". Devedesetih godina prošlog vijeka ona piše: "Prije desetak godina trojica razdraganih mladića na ulicama Prištine zapalila su suknju Ciganke koja je prolazila s djetetom u naručju. Slučaj su zabilježile samo slovenačke novine. Na upit novinara hoće li ih tužiti Ciganka se iskreno začudila: "Zašto? Samo su se šalili..." Spomenuti esej zove se "Mi smo dečki" i bavi se uglavnom rutinskim balkanskim muškim šovinizmom. No sirota žena kojoj su u obijesti suknju zapalili nije nastradala samo zato što je žena. Prištinskim ulicama prolazilo je u to vrijeme zasigurno mnogo žena s djecom u naručju. Ne, njen grijeh bio je u tome što je Romkinja, Ciganka. A rasizam spram Cigana smatra se gotovo normalnom stvari. U svojoj knjizi "Pravda, ne osveta" Simon Vizental primjećuje da i neki Jevreji zaboravljaju da su preživjeli katastrofu koja se ne manjim intenzitetom sručila i na jedan drugi narod, prema kojima i danas imaju predrasude: na Cigane. Cijeli svijet zna za ubistvo šest miliona Jevreja, cijeli svijet govori o tragediji jevrejskog naroda - malo ko govori o tragediji Cigana, malo ko zna da je u logorima Trećeg rajha stradalo i pola miliona Cigana. Nacisti bi spalili i šest miliona Cigana da ih je bilo toliko. Vizental takođe navodi: "Nakon rata nije bilo nijednog pokušaja da se zapišu svjedočenja preživjelih Cigana".

STO GODINA SAMOĆE

Arhetipska slika Roma može sve vidjeti kroz njihovu sliku u književnosti. Od bajkovitih starih Ciganki, vračara i vještica (poput one iz čuvene Andersenove pripovjetke "Kresivo") do savremenih "bedtime stories" o Ciganima kidnaperima djece provlači se ista crvena nit. Drugu strane medalje predstavljaju mlade Ciganke, sveštenice erosa i animalnosti poput famozne Karmen ili Esmeralde iz Igoovog "Zvonara crkve Notr Dam". Ipak postoje i drugačiji primjeri. Na početku romana koji je po mnogim jedno od najvažnijih djela istorije svjetske književnosti, na početku svog remek-djela "Sto godina samoće", u onom slavnom prvom pasusu Markes veli: "Mnogo godina kasnije, pred strojem za streljanje, pukovnik Aurelijano Buendija morao je da se seti onog dalekog popodneva kada ga je otac poveo da upozna led. Makondo je onda bio selo sa dvadeset kuća od blata i trske, sagrađeno na obali reke, čije su se bistre vode valjale kroz korito puno uglačanog kamenja, belog i velikog kao neka preistorijska jaja. Svet je bio tako nov, mnoge stvari još nisu imale ime i, da bi se pomenule trebalo ih je pokazati prstom. Svake godine u martu jedna porodica odrpanih Cigana postavila bi svoj šator blizu sela i, uz treštanje zurli i bubnjeva, prikazivala nova dostignuća. Prvo su doneli magnet. Jedan krupan Ciganin, zamršene brade i ruku kao u vrapca, koji se predstavio kao Melkijades priredio je javnu mađioničarsku predstavu". Isti taj Ciganin Melkijades na kraju se romana otkriva kao autor stogodišnje sanskrtom ispisane povijesti Makonda, tih sto godina samoće.

MUZIKA I FILM

Što se tiče romske književnosti, uvijek je bilo problema zbog nepostojanja standardizovanog jezika. Postoje, naravno, narodne priče, postoje doprinosi romskih pisaca drugim književnostima. Poznati pjesnik iz Slovačke Dezider Bango je Rom, vrijedi spomenuti i poljsku pjesnikinju Romkinju Papušu, a vjerovatno je najpoznatiji Mateo Maksimof, Rom koji piše na francuskom s vrlo dobrom književnom reputacijom i dosta široko prevođen. U posljednje vrijeme takođe poznate izdavačke kuće iz nekih evropskih zemalja (Austrija, Velika Britanija, Francuska) imaju biblioteke specijalizovane za romsku književnost. Mnoge inostrane fondacije danas dodjeljuju stipendije kojima naročito ohrabruju pripadnike romske zajednice u istraživanju sopstvene kulture i istorije. Od pamtivijeka, međutim, za Rome se ponajprije vezuje muzika i, da tako kažemo, scenske umjetnosti. U srednjoj i istočnoj Evropi Romi su poznata vašarska i karnevalska dekoracija. Od različitih cirkuskih atrakcija, preko uličnih svirača i plesača, akrobata, dresera medvjeda i drugih životinja, Romi su neizostavan sastojak onog krucijalnog sastojka evropske kulture kojeg bi Bahtin prozvao karnevalskim. No bilo je i "izleta" u elitnu kulturu tog vremena tako da su se romski muzičari znali uzdići i do statusa dvorskih umjetnika. Eksperti ističu da je romska muzika uticala na bliskoistočnu muzičku tradiciju, jevrejski klecmer, flamenko i džez, kao i na mnogo čuvene klasične kompozitore kakvi su List, Bize, Brams, Dvoržak, Verdi, Rahmanjinov te Bartok. Nepotrebno je pa i nemoguće ovdje opsežnije govoriti o ogromnom značaju savremene romske muzike u svijetu, a naročito na Balkanu.

Od Bregovića, Esme Redžepove, Šabana Bajramovića ili Liljane Petrović do famozne "Džipsi song" Vlatka Stefanovskog, romska muzika je u mnogo čemu šifra za razumijevanje balkanskog osjećanja svijeta. Romska muzika možda je jedini autentični evropski bluz. Srpski i jugoslovenski film od Aleksandra Petrovića preko Stoleta Popova do Emira Kusturice te nekih drugih globalno manje značajnih režisera fatalno je označen "ciganskom temom".

Stereotipno prihvaćene romske mentalitetske crte kakve su vitalnost, prihvatanje života onakvog kakav jeste, življenje od danas do sutra, hedonizam i veselje bliski su balkanskim narodima generalno. Otud i neprestana igra privlačnosti i odbojnosti koju spram Roma ljudi osjećaju u životu i umjetnosti.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.