Pšenična kriza

“Bar nas je nešto mimoišlo.” To uglas poručuju poljoprivrednici, pekari, ali i preostali građani Srpske, svi zajedno aludirajući na manjak proizvodne pšenice u svijetu.

Problem sa najslabijom žetvom pšenice u posljednjih 46 godina u zemljama Evropske unije, zamislite, ne dotiče se nas ni u jednom jedinom zrnu. 

U prevodu, zbog lošeg prinosa u Evropi nećemo biti prinuđeni da kupujemo skuplje brašno i hljeb i to samo zbog jednog razloga, ne uvozimo te proizvode iz krizom pogođenih zemalja, već iz Srbije i Mađarske, gdje je rod dobar. 

Zli jezici bi rekli da vlasti imaju sreću zbog loše spoljnotrgovinske statistike, a vlasti bi im ironično uzvratile da je sve bilo planski, jer su oduvijek znali da biraju “prave” prijatelje. 

Ma ko bio u pravu, apsurdno je da u igri velikih, čak i iz ovog “pšeničnog” ugla, nismo izvukli deblji kraj. 

Kad god se u svijetu desi neki veći potres i ekonomsko preslagivanje, mi kao mali igrači se uvijek nađemo na vjetrometini velikih sila, i po pravilu nagrabusimo. Tako je bilo sa velikom ekonomskom krizom 2008. godine, koronom, pa i sa ratom u Ukrajini. 

To su najbolje osjetili stanovnici koji imaju kredite pa, pored otplata rata i režija, svakodnevno moraju računati i na to koliko kilograma brašna mogu kupiti, jer cijene neprimjetno rastu, fening po fening. I sve tako kada pred kasom shvatite da više ni 100 maraka nije dovoljno ni za najosnovnije. Takođe, i sami trgovci su saglasni da ne prođe ni sedmica bez naloga za promjenu cjenovnika, i to na desetine različitih artikala.

Pandemija jeste promijenila svijet, donijela strah i nesigurnost i otežala poslovanje raznim preduzećima, ali, uprkos tome, građani su nastavili da žive i preživljavaju. 

Da stvar bude gora, domaća i svjetska previranja proteklih godina i decenija neizostavno je pratila i politička kriza, čiji se glavni igrači iz mjeseca u mjesec pobrinu da nađu neki novi razlog za svađu i neslaganje. 

Međutim, problem je i ovaj put širi. Da li se iko zapitao imamo li u čitavoj priči i mi bar trunku odgovornosti za vlastitu sudbinu? 

Zašto bismo uopšte čekali na bilo kakvu krizu i loše prinose u okruženju pored živih farmera u Semberiji i Lijevču polju? Zar nismo dovoljno velika žitnica da prehranimo sami sebe, već, po običaju, tražimo pomoć prijatelja?

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.