Posljednji pozdrav

"Najbolji prijatelji zajedno otišli u smrt"

 "Djevojka podlegla povredama"

"Brzina odnijela još jedan život"

"Na putu ugašene tri mladosti"

"Maloljetna djeca ostala bez oca i majke" 

"Poginuo narodni poslanik, njegova supruga i maloljetna kćerka"

Ti i slični jezivi naslovi na naslovnim stranicama i udarnim minutima nisu "od juče". Ali jesu i od juče i od danas, a možda već stignu i sutra, te se iznova, iznova i iznova postavlja jedno pitanje: Šta je život?

I zaista, šta je to kad nas čega ovog minuta ima, a drugog već nema? Da li je to zaista, na kraju svega, ona mala crtica koja poveže dva datuma na spomen-ploči? Dan dolaska na ovaj svijet i datum posljednje odjave.

I da li je sve do, kako se kaže, sudbine? Da li je sami krojimo, izazivamo ili je sve to tamo negdje unaprijed zapisano?

Koje god riječi da se kriju iza tačnog odgovora, onih pravih nema u momentu kad odjekne vijest da je stalo još jedno srce. Da je prekinuta jedna mladost. Ili i više njih, kao poslije saobraćajne nesreće koja će ostati upamćena u Velikom Blašku nadomak Laktaša.

Noć i put opran kišom odveli su tada, prije petnaestak dana, trojicu tek stasalih dječaka daleko od zagrljaja najmilijih. Slijetanje s puta bilo je kobno za tri drugara. Nisu preživjeli. Nisu dobili iznenadnu bitku za život, a imali su tek dvadesetak godina. 

I onda opet šok. Poslije vijesti s autoputa zanijemjeli su mnogi. Poslije saznanja da su tu zauvijek zaustavljeni životi Srđana Todorovića, njegove supruge Biljane i njihove kćerke Ane, djevojčice od tek deset ljeta. I to dan poslije njegovog rođendana. Dan pred Vaskrs.

A onda, nekoliko sati kasnije, na drumu u Crnoj Rijeci prekinuti su jedno djetinjstvo i jedna mladost.  

I tako dalje, nažalost, i tako dalje. Osam života za samo tri dana. Osam...

Šta god pokazale sve te istrage, te spoznaje neće donijeti utjehu onima koji ostaju da čekaju Srđana, Biljanu, Anu, Luku, Stefana, Nikolu, Marka, Janka, Vesnu... 

A znaju da im više nikada neće doći. I živjeće s pitanjem "zašto“, a i sami moramo da se sve češće zapitamo: Zašto i kuda žurimo? U svakom smislu.

Drumovi kradu ovom svijetu previše života. Podsjetnik na to su i spomen-ploče pored puta. Baš kao i znakovi upozorenja koje počesto zanemarimo ne razmišljajući ili razmišljajući, ali ko zna o čemu drugom.

Porodicama stradalih iskreno saučešće, a njima, koje jesmo ili nismo lično poznavali, neka ove riječi budu posljednji pozdrav na njihovom putu ka vedrijoj strani neba. 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.