POGLEDI: Tajanstvena duša ruskoga čovjeka

Ruski čovjek i njegova neshvatljiva duša uvijek su privlačili ljude svojom tajanstvenošću i duhovnom čistotom.
Ljepota unutrašnjeg svijeta ruske duše je u tome što je ona sposobna za duboka i plemenita osjećanja.
Otvorena širina ruske duše, njen obim, vjerovatno je srazmjeran s beskrajnim prostranstvima ruske zemlje. Vaspitana i oblikovana pravoslavnom vjerom, ruska duša, za razliku od zapadnog čovjeka, sposobna je da prašta i voli i da nikada ne zaboravi iskreno prijateljstvo.
RUSKI SVIJET
Između 1917. i 1922. godine Rusiju je napustilo skoro dva miliona ljudi. Proces masovnog odlaska ruskoga naroda iz svoje otadžbine, koji se nisu slagali sa politikom boljševika, nazvan je "egzodusom ruske inteligencije". Deportovane je prvobitno primila Srbija. Nakon toga su živjeli u mnogim evropskim zemljama, ali Beograd i Pariz su postali najveći centri ruske emigracije. Upravo je u Kraljevini Jugoslaviji početkom dvadesetog vijeka započet proces stvaranja jednog veoma interesantnog fenomena koji se danas obično naziva "Ruski svijet".
Zajednica ruskih imigranata u Beogradu dala je neprocjenjiv doprinos razvoju tadašnje Kraljevine Jugoslavije u raznim oblastima društvenog života. Iako je Beograd bio centar ruske kulturne elite, ruski kulturni uticaj osjetio se i u malim provincijskim gradovima kakav je tada bila Banjaluka. Ruska inteligencija ostavila je veoma upečatljiv trag i u našem gradu. Tako, na primjer, na ulazu u Palatu predsjednika pažnju privlači skulpturalna kompozicija - muškarca i žene u nacionalnoj odjeći, čiji autor je bio ruski vajar Vladimir Zagorodnjuk.
U Banjaluci je radio i svjetski poznati ruski umjetnik Grigorij Samojlov, čija su neka djela pod zaštitom UNESKO-a. Nažalost, ikonostas i unutrašnja dekoracija saborne crkve koju je on izradio uništeni su zajedno sa hramom tokom rata. U to vrijeme u Banjaluci je živjelo više od stotinu ruskih specijalista koji su doprinijeli razvoju gotovo svih oblasti života grada. Kontinuitet ove blagorodne tradicije ostavljanja kulturnog nasljeđa u našem gradu danas nastavljaju savremeni predstavnici ruskoga naroda koje je životni put doveo u glavni grad Republike Srpske.
IRINA ŠINKAREVA
Jedna od upečatljivih predstavnica ruske inteligencije našeg vremena, koju je krasila iskrena i nesebična ljubav prema srpskom narodu, bila je gospođa Irina Šinkareva. Svoj kulturni doprinos ona je ostavila u knjizi nevjerovatno interesantnog sadržaja koju je, kao izraz zahvalnosti za iskreno prijateljstvo sa srpskim narodom, posvetila našem gradu Banjaluci i njenim stanovnicima.
Ova divna žena, koja se, nažalost, ljetos predstavila u Gospodu, posljednjih 13 godina svoga života proživjela je sa svojim suprugom Aleksandrom upravo u Banjaluci. Krasili su Irinu dostojanstvo, inteligentnost i aristokratsko ponašanje, bila je očigledan primjer tajanstvene ruske duše, zbog čega je ostavila neizbrisiv trag u životima mnogih naših sugrađana koji su je poznavali.
U svojoj knjizi ona iznosi svoje lično viđenje i razumijevanje Banjaluke, nastoji da otkrije svu ljepotu i unikatnost našeg grada. Sa velikim oduševljenjem opisuje radosnu atmosferu koja vlada među Banjalučanima, a u tekstu dominira njen subjektivni osjećaj ljubavi i poštovanja prema našem narodu.
Iznoseći svoja lična zapažanja i razmišljanja o Banjaluci, ona, između ostalog, piše: "Od naše prve posjete Banjaluci osjetili smo da ovaj grad ima neku vrstu magije: željeli smo da mu se vraćamo iznova i iznova. Oduvijek smo pokušavali da odgonetnemo misteriju atraktivnosti Banjaluke, da odgovorimo na pitanje šta ovdje stvara zadivljujuću atmosferu ravnoteže, dobre volje i spokoja, koji toliko nedostaju savremenom užurbanom svijetu.
Međutim, glavni razlog, u čemu se moj muž i ja potpuno slažemo, jeste zadivljujući osjećaj prisustva pravoslavlja u Banjaluci. Ovo je grad sa dugom i snažnom pravoslavnom tradicijom, a za Srbe je pravoslavlje neodvojivi dio života koji umnogome određuje njihov mentalitet. Da bismo ovo razumjeli, potrebno je zamisliti kakva su teška iskušenja morali da podnesu Srbi da bi sačuvali svoju vjeru.
Tokom proteklih šest vjekova bukvalno se na jednu ruku mogu nabrojati decenije kada su Srbi u Bosni i Hercegovini bili slobodni gospodari svoje sudbine. Sve ostalo vrijeme vodili su je spoljni menadžeri koji su, uprkos razlikama, bili jedinstveni u želji da iskoijene pravoslavlje. Za to su korišćene najokrutnije metode, pa sve do genocida nad pravoslavnim stanovništvom. Shvativši da je glavna snaga srpskog jedinstva pravoslavlje, nisu štedjeli truda da ga unište.
Inače, takve namjere žive i danas. Međunarodno prisustvo u BiH, osmišljeno da naizgled pomogne očuvanju mira u ovoj zemlji, ne propušta priliku da zada udarac pravoslavlju".
NEPRAVDA I STRADANjE
Očarana ljepotom crkava i manastira naše eparhije, autorka se sa osjećanjem dubokog poštovanja osvrće na neprocjenjivi arhipastirski rad njegovog visokopreosveštenstva episkopa banjalučkog gospodina Jefrema. Blagočestivi i smireni arhijerej Božiji, pun iskrene ljubavi prema Crkvi Hristovoj i svojoj otadžbini, vladika Jefrem odigrao je ključnu ulogu u očuvanju čistote pravoslavnog ispovijedanja i jedinstva srpskoga naroda.
U smutnim i teškim vremenima, za vrijeme i poslije građanskog rata u BiH, vladika duhovno i materijalno vaskrsava Eparhiju banjalučku - paralelno gradeći velikoljepne crkve i manastire, on poučava narod istinama pravoslavne vjere. Isprva je to mnogima izgledalo kao beznadežna stvar, ali vladika Jefrem je čvrsto znao da Srbima niko neće pomoći osim Boga. Dalji tok događaja je samo potvrdio ispravnost i pravovremenost vladičinih postupaka.
Irina Šinkareva veliki dio svoga autorskog teksta posvećuje ukazivanju na nepravde i stradanja kroz koja je prošao naš narod u Odbrambeno-otadžbinskom ratu. Srbi u BiH su ostali sami u neprijateljskom okruženju. Njihova država i narod su rasparčani i uvučeni u rat sa svojim sugrađanima drugih nacionalnosti. Srbi su gušeni sankcijama, i ekonomskim i političkim. Novorođena djeca su umirala zbog nedostatka kiseonika, a pacijenti zbog nedostatka lijekova...
NATO, za koji Srbi nisu predstavljali nikakvu prijetnju, obrušio se na srpski narod osiromašenim uranijumom. Zapad je pustio u Bosnu terorističke grupe iz islamskih zemalja i invazijsku vojsku susjedne Hrvatske, koje su podjednako okrutno djelovale prema srpskom stanovništvu. Uz to, Srbe su mediji širom svijeta klevetali, pretvarajući ih u krvave monstrume. Opstati i ostati u takvoj situaciji bilo je moguće samo pod uslovom čvrstog jedinstva srpskog naroda i snage njegovog duha, a to je obezbijedila samo pravoslavna vjera.
Kao duboko vjerujuća ličnost, koja je bila privržena vrijednostima pravoslavne vjere, Irina sa veliki oduševljenjem doživljava duhovni preobražaj srpskoga naroda i vraćanje nacionalne samosvijesti. U ratu je došlo do masovnog povratka Srba na vjekovni put ka Bogu, sa kojeg su skrenuli u vrijeme socijalističke Jugoslavije. Crkva je postala mjesto gdje je izmučeni narod crpio duhovnu snagu i nadu na opstanak. Izuzetno je važno da su srpski sveštenici izašli u susret zahtjevima vremena i bili tu za ljude u najtežim situacijama.
I desilo se nešto što se može nazvati čudom. Uprkos ogromnom pritisku sa svih strana, srpski narod ne samo da je opstao već je i izašao kao pobjednik. Prvi put u svojoj istoriji Srbi u Bosni i Hercegovini su dobili samostalnu državu Republiku Srpsku, čiji je pouzdan duhovni oslonac bilo i ostalo pravoslavlje.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.