Petrič i duh Dejtona: "Gdje je moj kip?"

Ključ nestabilnosti

U martu 2024. godine Evropska unija je odobrila BiH otvaranje pregovora o pristupanju ovoj zajednici. Na trenutak je zavladao optimizam i uvjerenje da se BiH zaputila putem političkog napretka, a "obećana zemlja" je po prvi put bila na dohvat ruke. S namjerom da odgonetnu radi li se o lažnom ili opravdanom optimizmu, Austrijski institut za evropsku i sigurnosnu politiku i Međunarodni institut za mir zajednički su organizovali panel-diskusiju u maju 2024. godine.

Skoro dva sata panelisti su kao glavne prepreke evropskom putu BiH navodili briselski zamor od proširenja, zapaljivu retoriku i poruke Milorada Dodika, kao i bliske odnose s Ruskom Federacijom i Kinom, koje njeguju i Dodik i Aleksandar Vučić. Ipak, ono što je posebno obilježilo ovo okupljanje bilo je prisustvo bivšeg visokog predstavnika u BiH, Volfganga Petriča.

On će ostati upamćen kao prvi visoki predstavnik koji je bonska ovlaštenja koristio sistematski i u punom kapacitetu. Često se spominje u kontekstu nametnutog izbornog zakona iz 2001. i ustavnih amandmana iz 2002. godine. Hrvatski političari mu najviše zamjeraju smjenu Ante Jelavića i upad u Hercegovačku banku, dok ga srpski političari optužuju da je kršio dejtonsku autonomiju entiteta i selektivno sprovodio politiku u BiH. Smijenio je ukupno 72 izabrana funkcionera - najviše iz reda srpskog i hrvatskog naroda. Nijedna visoka politička figura iz SDA ili drugih velikih bošnjačkih stranaka nije bila smijenjena tokom Petričevog mandata, zbog čega je često kritikovan da favorizuje bošnjačku politiku.

U prilog tome ide i Petričeva interakcija s mladim studentima iz BiH, među kojima sam se i ja lično pronašao u tom trenutku. Naime, za vrijeme neformalnih razgovora, koji su uslijedili nakon završetka panel-diskusije, Petrič je prišao studentima, misleći da se radi isključivo o bošnjačkim studentima i pomalo arogantno upitao: "Gdje je moj kip?", aludirajući na kip Bila Klintona koji su kosovski Albanci podigli na Kosovu. Shvativši da su studenti zbunjeni – bilo da nisu znali ko je, bilo da su bili zatečeni njegovim pristupom – Petrič je nastavio: "Ja sam vam stvorio državu!"

Iako je ljudski da pojedinci u poznim godinama razmišljaju o svojoj zaostavštini i tome kako će biti upamćeni kada napuste ovaj svijet, činjenica je da Volfgang Petrič ne vidi sebe samo kao bivšeg visokog predstavnika u BiH, već kao državotvornu figuru koja je krojila politiku na Balkanu. U ovom pogledu se zapravo i krije ključ političke nestabilnosti BiH.

Iluzorno je diskutovati o njegovim namjerama i drugih visokih predstavnika u BiH, jer samo oni mogu da znaju u čijem interesu i sa kakvim namjerama su koristili bonska ovlašćenja. Međutim, prošlo je skoro trideset godina otkako je potpisan Dejtonski mirovni sporazum, a uloga visokog predstavnika je bila da politički stabilizuje državu i spriječi obnavljanje sukoba. Uprkos tome, danas se BiH ponovo bori sama sa sobom.

Vještački identitet

Tumačenje i provođenje Dejtonskog mirovnog sporazuma predstavlja istovremeno i ljepilo koje drži BiH u jednom komadu, ali i otrov koji je iznutra razara. Glavna debata, iz koje proizlazi većina političkih sukoba u zemlji, jeste – da li je Dejtonski sporazum konačno rješenje ili samo prelazni mirovni sporazum.

Aneks 10 Dejtonskog mirovnog sporazuma predvidio je uspostavljanje Kancelarije visokog predstavnika, čija je prvobitna uloga bila "nadzor nad provođenjem mirovnog sporazuma". Drugim riječima, uloga visokog predstavnika bila je nadzorna, koordinacijska i posrednička.

Međutim, ta se uloga drastično promijenila nakon Bonske konferencije 1997. godine, kada je visoki predstavnik dobio tzv. bonska ovlaštenja, koja su mu omogućila da direktno nameće zakone i odluke, kao i da smjenjuje izabrane ili imenovane zvaničnike koji narušavaju mirovni proces.

S novim ovlaštenjima, Kancelarija visokog predstavnika počela je oblikovati politički pejzaž BiH prema vlastitoj viziji, umjesto da poštuje demokratsku volju njenih građana. Tako je ova institucija jednostrano nametnula više od 900 odluka i 430 zakona, ignorišući demokratske procese – često na štetu političkih interesa Srba i Hrvata.

Misli i djela visokih predstavnika najzornije je izrazio britanski diplomata i četvrti visoki predstavnik Pedi Ešdaun, komentarišući Dejtonski sporazum: "To je bio izvanredan sporazum za okončanje rata, ali veoma loš sporazum za izgradnju države." U tom duhu, Ešdaun je u jednom danu smijenio 60 srpskih zvaničnika – čime je direktno narušio demokratsku volju birača iz Republike Srpske. Drugim riječima, BiH je međunarodnom intervencijom postala protektorat s nametnutim guvernerom – slično periodu aneksije Bosne od strane Austro-Ugarske i njenom potčinjavanju volji tadašnjeg administratora Benjamina Kalaja.

Slično Kalajevom pristupu u Bosni, čiji je cilj bio stvaranje zajedničkog bosanskog identiteta, Kancelarija visokog predstavnika pokušala je stvoriti novi bosanski identitet – prvo nametanjem Zakona o zastavi i Zakona o himni BiH. Ovi vještački stvoreni državni simboli, bez istorijskih korijena, danas predstavljaju društvo duboko podijeljeno nepremostivim identitetskim razlikama.

Iako je međunarodna zajednica bila u poziciji da stvori odgovarajuće uslove za rješavanje problema kroz politički dijalog, odlučila se za upotrebu političke sile putem Kancelarije visokog predstavnika, koja je danas glavni generator političke nestabilnosti.

Zaostavština visokih predstavnika ukazuje nam na posljedice autokratske vlasti, ali i na važnost poštovanja demokratskih procesa i većinske volje konstitutivnih naroda. Iako je teško dostići politički konsenzus na prostoru čitave BiH, poštovanje svakog slova dokumenta koji je donio mir mora biti nedvosmisleno – ne samo od strane svih građana BiH, već i od samog visokog predstavnika. Iako je čitava BiH zrela za političke, ekonomske i pravosudne reforme, istinska promjena može doći samo kroz političku odgovornost svih konstitutivnih naroda, a ne kroz samovolju jednog pojedinca.