Oslobodilački  proces

Nedavno je na ovom stupcu napomenuto kako je totalno ignorisanje javnosti i medija u Srpskoj, kada su u pitanju događaji u FBiH, obrnuto proporcionalno tamošnjem interesovanju za događaje ovdje.

Da nema Banjaluke, a donekle i Beograda, najmanje polovinu medijskih sadržaja kolege iz susjednog entiteta morale bi da popunjavaju nekim drugim, vjerovatno njihovim domaćim, temama.

Živa muka bi to bila. Ovako, kad god sarajevski mediji nemaju šta da rade, pronađu nešto iz Srpske ili Srbije da se zakače. I onda sve pršti od brutalne "borbe za državu", njeno dostojanstvo, nezavisnost i suverenost.

Dosadno i predvidljivo. Takva rabota imala je smisla otprilike negdje do 2015. godine. Finalni čin te histerije odigran je u Potočarima gdje je kamenovan Aleksandar Vučić što ni deset godina poslije nije dobilo sudski epilog. Ta godina je iz više uglova bila interesantna. Osim tog događaja u Potočarima, Ustavni sud BiH je zabranio proslavu 9. januara što je svakako postala prelomna tačka sveukupnih odnosa u zemlji.

Iz FBiH je te godine jasno i otvoreno poručeno Srbima da su nepoželjni u ovoj, navodno, zajedničkoj zemlji bez obzira na to koliko se u protekloj deceniji federalni političari trudili da objasne da ona pripada svim njenim građanima. Možda i pripada, ali riječju i djelom gotovo niko iz Sarajeva ne pokušava da ubijedi Srbe da je to tako.

Naprotiv, sve rade da BiH dodatno omrznu Srbima. I što je najveći paradoks, uspijevaju u tome.

To je bilo prilično vidljivo i u protekla dva-tri dana. Izjave Huseina Kavazovića i Željka Komšića, vapaji nekoliko partija iz Sarajeva da tužioci procesuiraju organizatore proslave Sretenja, nipodaštavanje i omalovažavanje u dijelu medija. Sve to skupa kada se sagleda nikome ne bi trebalo da bude čudno što je Milorad Dodik u govoru na svečanoj akademiji povodom Sretenja pomenuo konstrukciju "oslobodilački proces" koja je nekima, vidljivo je to bilo iz naslova, zazvučala prilično problematično.

U Sarajevu su bijesni što je Banjaluka bliža Beogradu nego njima, a istovremeno ne čine ništa da istu tu Banjaluku odobrovolje, pokažu da su spremni na bilo kakav zajednički iskorak. Zašto federalni političari to rade i trideset godina nakon završetka rata jeste pitanje na koje najjednostavniji odgovor leži u mogućnosti da se tako dodvoravaju vlastitom biračkom tijelu. 

Ako je to zaista tako, problem je mnogo veći nego što izgleda, jer ako taj set gluposti, bljuvotina pa čak i otvorene mržnje političari serviraju, jer to od njih očekuje biračko tijelo, onda ova zemlja nema problem samo sa tim političarima, već sa cijelim njihovim biračkim tijelom. 

Kad se to ima na umu, konstrukcija "oslobodilački proces" ima mnogo jasniji prizvuk.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.