O Ivi Andriću u Banjaluci

Među ljudima u Srbiji, pa i među Srbima generalno, nije nepoznat sentiment koji bismo mogli prozvati "I nikom nije gore neg je nam". Hoću da kažem, nekakva mentalitetska crta da se kod sebe traži nešto što bi tobože bilo najgore na svijetu, ovdje nipošto nije strana.

Nažalost, to nije ona plemenita sklonost da se i sopstvena pozicija podvrgne kritici. Problem s tim je što se u takvom kontekstu propušta uopšte i registrovati kad je nešto naše natprosječno dobro. A ima takvih stvari i pojava, naročito u sektoru kulture. Primjera radi, takva je institucionalna briga za djelo i baštinu Ive Andrića koja se sprovodi preko Andrićeve Zadužbine. Od nekoliko ljudi iz zapadne Evrope koji bi se mogli nazvati komparativim kulturolozima čuo sam utisak da izuzev Tomasa Mana teško da u Evropi postoji pisac u vezi s čijim opusom postoji tolika institucionalna briga kao u Andrićevom slučaju.

ČASOPIS

Među redovne aktivnosti Andrićeve Zadužbine spada i izdavanje časopisa "Sveske". Mada izlaze samo jedanput godišnje, "Sveske" su jedan od prepoznatljivijih časopisa na nebu srpske periodike. U "Sveskama" je moguće pronaći tekstove na sve moguće "andrićevske" teme. I takođe je za "Sveske" karakteristično da brojevi stari tridesetak i više godina djeluju ekstremno aktuelno. Kako reče onaj glasoviti francuski izdavač: "Knjižare nisu pekare, pa je besmisleno tražiti samo svježu robu", slično važi i za stare brojeve "Svezaka". Tako sam i ja prije neki dan, tražeći neku informaciju, poslije nekoliko godina ponovo uzeo 33. broj "Svezaka", izvorno objavljen desetak godina ranije, tačnije 2016. U ovom izdanju je i kratki memoarski zapis Mate Džaje pod naslovom "Sjećanja: Ivo Andrić u Banjoj Luci". Imajući u vidu da se ove godine navršilo tačno pola vijeka od Andrićeve smrti i imajući u vidu da ova kolumna izlazi u banjalučkom listu, učinilo mi se da ima smisla neke detalje iz ovog teksta podijeliti sa ipak dosta širim krugom čitalaca. Džaja piše da se upoznao sa Andrićem devetnaestog septembra 1950, kad je ovaj došao u Banjaluku u društvu Skendera Kulenovića i Branka Ćopića. Već i ova prva rečenica je neobično indikativna. Kulenović i Ćopić su "apsolutni Krajišnici", mladi ljudi u to doba, a već i te kako ostvareni. Banjaluka je važan toponim njihovog mikrosvijeta; samom Andriću i ne mora biti tolika važna, ali s njima je pa i jeste.

OSVETA PROFESORIMA

Po Džajinom sjećanju, Andrić je bio izuzetno pristupačan. U Hotelu "Bosna" su pričali o svemu i svačemu. Džaja je iz nekog razloga mislio da je Andrićeva familija po očevoj strani iz Vareša, a ovaj mu je pojasnio da je iz Sarajevskog polja. Ispričao mu je, navodno, i da je njegova baba po ocu bila ponešto gnjevna na fra Grgu Martića. Iz perspektive istorije književnosti, međutim, važniji je detalj da je na pitanje o tome je li njegova pripovijetka "Knjiga" autobiografska, Andrić odgovorio da ju je koncipirao kao neku vrstu osvete sopstvenim profesorima. Oni su uglavnom, po Andrićevim riječima, bili hladni ljudi i slabi pedagozi. Intrigantno je i to da je Andrić u razgovoru navodno kazao kako lično misli da je "Travnička hronika" bolji roman od "Na Drini ćuprije" mada je svjestan da ne misle tako svi čitaoci. Po Džajinoj memoriji, tom prilikom su takođe razgovarali o franjevcima u Andrićevim pripovijetkama, kao i o Romima u cjelokupnom njegovom opusu. Šest godina kasnije, kad se u Banjaluci obilježavala četrdeseta godišnjica smrti Petra Kočića, Andrić ponovo dolazi. Zanimljiv podatak: prvi put je spavao u "Bosni", a ovaj put u "Palasu". Iako je već bio novembar, bilo je neobično lijepo vrijeme. Džaja i Ljubo Trivić su dobili "zadatak" da Andriću prave društvo. To im nije teško palo. Šetali su se po gradu i pričali o svemu i svačemu. Između ostalog, Andrić im je ispričao anegdotu iz vremena svog robijanja u Zenici tokom Prvog svjetskog rata. Bio je bolestan i trebalo je da ide na pregled, a pratio ga je neki vojnik rodom iz Foče. Pošto je bio veliki red, čekali su na jakom suncu. Andrić je u nekom trenutku poželio da se povuče u hlad, ali ovaj mu nije dao. Rekao mu je otprilike: "Da nisi nešto gadno zgriješio, ne bi ni bio ovdje, a kad si već ovdje, možeš i na suncu na stojiš".

PRIVILEGIJA PREZIMENA

Navodno se Andrić u Banjaluci jako intenzivno prisjećao svojih krakovskih studentskih dana. Impresionistički gledano, ima u tome neke logike. Ima urbanih i urbanističkih podudarnosti između Krakova i Banjaluke. U nekoj (još uvijek) nenapisanoj knjizi o Andriću i Poljskoj, najbolji mogući moto bio bi jedan citat Miloša Crnjanskog, iz njegovih "Hiperborejaca", koji glasi ovako: "Poljska. Čitava jedna zemlja može, ma kako to neverovatno bilo, da stane u jedno jedino srce ljudsko. I da preživi večno. Dovoljno je da kažem samo jednu jedinu reč - vječorna - mesto večernja, pa da ugledam, kad zatvorim oči, čitavu tu zemlju, Varšavu koja gori, i morske talase koji se prelivaju po Pomoržu". Takođe, riječ vuče riječ, pa ih je razgovor u jednom trenutku doveo do izvjesnog advokata Garašanina, koji je u to vrijeme živio u Beogradu, a bio je potomak Ilije Garašanina. Džaja se sjeća da je Andrić rekao: "Da se ja tako prezivam, koliko bi mi bilo lakše u životu". Napokon, kao ilustracija Andrića koji je po svemu i iznad svega bio pisac, dolazi njegova želja da posjeti kuću porodice Bojić u kojoj je onomad živio Omer-paša Latas. Danas znamo da roman o Latasu Andrić za života i nije objavio, ali je, eto, i dvadesetak godina uoči smrti bio, kako se to kaže, "u temi". Prisjeća se Džaja i nekih primjedbi Andrićevih o rječnicima, odnosno o nastavi književnosti u srednjim školama. Završni dio njegovog zapisa je detalj o Andrićevom nedolasku u Banjaluku jednim drugim prigodnim povodom. Radilo se, naime, o stogodišnjici smrti fra Ivana Frane Jukića 1957. Lokalna vlast je poslala Džaju da tim povodom otputuje u Beograd i oficijelno pozove Ivu Andrića da opet dođe u grad. Njih dvojica se susreću u beogradskom hotelu "Mažestik" na Obilićevom vencu. Andriću je drago da se grad Banjaluka prisjeća njegovog imenjaka, ali u vrijeme zvanične manifestacije ima neke ranije preuzete obaveze. Uglavnom, unaprijed se izvinjava što vjerovatno neće biti u mogućnosti da dođe. Tako je bilo, ali je poslao telegram. Njime kao da se zaokružila ta Andrićeva eliptična banjalučka "epizoda".

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.