Novogodišnje želje u zemlji čuda

Na pragu nove godine red je da se osvrnemo na staru - onu koja nas je naučila strpljenju, dubokom disanju i potpunom gubitku osjećaja za političku logiku. Ako ništa drugo, opet smo preživjeli. A u BiH to je već uspjeh vrijedan čestitke.

Krenimo od Kristijana Šmita. Stigao je iz Njemačke sa mjesta ministra poljoprivrede. Tamo se zna red - njiva ima vlasnika, međe su jasne, a ako rod izostane, krivo je vrijeme, a ne Ustav. Nije poznato kako je tačno dospio u BiH, ali jedno je sigurno - nije stigao s mandatom SB UN.

S obzirom na to da već pet godina kao turista boravi u BiH, nova godina bi mogla otvoriti i pitanje neplaćene boravišne takse. Kako je moguće da neko godinama boravi u BiH kao turista bez ikakvih fiskalnih obaveza?

Kada je u pitanju Ustavni sud, on bi konačno mogao početi da čuva Ustav, a ne da ga derogira i tumači po potrebi. Sud BiH takođe bi trebalo da prestane da liči na instituciju s unaprijed poznatim ishodima te da počne da funkcioniše po zakonu, a ne po duhu dnevne politike.

Parlament BiH je ove godine više bio u blokadi nego u radu, a građani sve više sumnjaju da su sjednice tu samo da bi se služila kafa i ručak. Možda bi restoran parlamenta trebalo otvoriti i za narod - bar da se osjete kao dio sistema.

CIK? Želja da rezultati budu objavljeni dan ili dva nakon glasanja, a ne da javnost pola godine čeka kao na novogodišnje iznenađenje.

Čestitka ide i ministru odbrane Zukanu Helezu, uz iskrenu želju da u narednoj godini ode na Mjesec. Da tamo procijeni bezbjednosnu situaciju. Ako se pokaže da je Mjesec stabilniji od Balkana, neka produži misiju. Zemlja će se nekako snaći.

Elmedinu Konakoviću, "trojkašu", želimo godinu bez aplikacija i šifrovanih poruka. U košarci je bio uspješniji. Teren je manji, a pravila jasnija. Možda bi trebalo ispitati koliko je štetno bilo njegovo slušanje pjesama grupe "Tito i tarantula" - ne zbog muzike, nego zbog simbolike.

Ne treba zaboraviti ni Denisa Bećirovića. Njemu u novoj godini želimo da se oprosti od iluzije o unitarnoj državi koja postoji samo u govorima i predizbornim nastupima. Realnost je komplikovanija, a Ustav je tvrdoglav dokument koji ne reaguje na želje, nego na slova.

Tu je i Željko Komšić, kojem želimo da u novoj godini konačno skine ratnu uniformu, prestane govoriti jezikom rovova i prihvati činjenicu da ga veliki dio zemlje ne doživljava kao legitimnog predstavnika naroda u čije ime sjedi u Predsjedništvu. Iskrenost ne donosi aplauze, ali donosi mirniji san.

Republika Srpska? Opozicija mora shvatiti da se vlast ne osvaja preko Sarajeva, nego preko birača. S druge strane vlast bi konačno morala priznati da u njenim redovima ima parazita i korova koji godinama koče napredak.

Pod posebnom lupom morali bi se naći direktori javnih preduzeća - jer nije normalno da oni koji prave milionske gubitke budu nagrađivani smjenama, novim funkcijama ili "časnim" povlačenjem uz izgovor da su umorni od rada.

Osim politike jedna od novogodišnjih želja mogla bi biti i da više gradimo vrtiće, a manje zatvore. Da nam škole ponovo budu mjesta obrazovanja i vaspitanja, a ne puke građevine kroz koje djeca prolaze bez smisla i orijentira.

Da odlazak u inostranstvo prestane da se predstavlja kao rješenje, jer to nije - gubimo porodice, praznimo kuće i kidamo veze koje se kasnije teško obnavljaju. To je poraz društva koje nije znalo da zadrži sopstvene ljude.

I još jedna, možda najčudnija, želja: da dođemo u situaciju da ljudi kasne na vozove. Da kasne jer ima previše putnika, jer su peroni puni, a kompozicije redovne. Danas je to nemoguće - jer nema ni putnika, a često ni vozova. Kad budemo kasnili na vozove, znaćemo da smo se makar malo vratili normalnom životu.

Na kraju, možda najvažnija poruka - da pojedinci shvate da je BiH specifična zemlja - toliko posebna da jedino u svom složenom obliku može opstati. Da prestanu pokušaji da se uklopi u tuđe šablone i da je konačno puste da funkcioniše po utvrđenim dejtonskim pravilima.

Znači želje su, neka nam nova godina donese manje velikih riječi, a više malih, normalnih stvari. Nova godina ne mora biti istorijska - dovoljno je da bude normalna, a to bi za ove prostore već bilo revolucionarno.

Kad jednom postanu vijest vrtići, vozovi i puni parkovi, politika će sama morati u fusnote. Sve ostalo smo preživjeli. Red je da počnemo i živjeti, po mogućnosti bez maski zbog zagađenog vazduha.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.