Ni da prstom mrdnemo
Na ulici, društvenim mrežama, u bolnici, zbornici i porodičnom domu. U medijima, politici, kulturi. Nad ženama, ljekarima, prosvjetnim radnicima, prijateljima i vršnjacima. Zarad ljubomore, traume, vjere, novca, mržnje, suprotnosti, moći i nacionalnosti. Verbalno, psihičko, fizičko. Riječima, pesnicama, flašom, nožem. Surovo i brutalno. Nasilje je svuda oko nas!
Ogrezli smo u agresiju koja se zavukla u svaku društvenu poru i pretenduje da postane dio tradicije. Na nekim životnim poljima to već odavno i jeste.
Na Balkanu je tradicija da muž udari ženu kad god mu se ćefne i iz bilo kog razloga i takvi potezi se počesto pravdaju. Tradicija je i da roditelj izbatina dijete kad prospe sok od višnje na svježe opran bež tepih, dobije keca iz matematike ili pošara zid. Ta pojava se ili banalizuje ili proglašava izvrsnom, čak i prijeko potrebnom vaspitnom mjerom. To su samo neki od primjera tradicionalnog, nasilnog ponašanja ovog naroda.
Slučajevi nasilja kod nas nisu ekstremi, iako neki nastoje da to tako predstave, nasilje u Srpskoj i BiH je gotovo pa redovna, dnevna pojava. Niz primjera iz skorije prošlosti to i pokazuje. Napad roditelja na nastavnicu u Bijeljini, ubistvo policajca u Bosanskoj Krupi, pretučena doktorica u Bratuncu, samo su neki od slučajeva nasilja koji su posljednjih mjeseci zgrožavali ovdašnju javnost.
Od stručnjaka do seljaka, svi su bili zatečeni, šokirani, zbunjeni, željni javnog linča, osvete, pravde. Prst krivice upirao se u porodicu, sistem, Zapad i Ameriku, ali tri dana otprilike (to ne važi u slučaju Amerikanaca, njih okrivljujemo 24 sata, 365 dana u godini već šest vijekova), koliko traje priča o svakom novom slučaju nasilja, potom muk do narednog kruga zgrožavanja i osude.
Sistemsko bavljenje zajednice ovim problemom, za koje pojedinci tvrde da poprima republičke i nacionalne razmjere, uporno izostaje. Društvo o pojavi nasilja brine na stručnim skupovima, konferencijama, u memoarima, priručnicima i pravilnicima koje malo ko i pročita, a kamoli primijeni.
Najnoviji slučaj vršnjačkog nasilja u Mrkonjić Gradu gdje je četrnaestogodišnji dječak desetak puta u vrat ubo najboljeg školskog druga, nakon čega ga je prekrio lišćem i otišao jeste dokaz da su svi dosadašnji potezi za sprečavanje nasilja bili mali i uzaludni.
Ovaj slučaj ne pali alarm, svi alarmi su već odavno u crvenom, ovaj brutalni napad poput očajnika urla na institucije, pedagoge, sociologe, psihologe, roditelje da se trgnu i djeluju. Povuku konkretne poteze, ne da dižu glas. Taj metod odavno praktikujemo. Mentalnim zdravljem djece i odraslih svi bi trebalo da se pozabavimo i to hitno, trenutno nečinjenje Srpsku gura u ambis.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
