Koščica jedne biografije

U nabrajanju najvećih srpskih pisaca dvadesetog vijeka uvijek se u obzir uzimaju barem dva faktora. Jedan faktor je reputacija, što domaća, što inostrana. Drugi faktor je neka vrsta subjektivnog ukusa i afiniteta. Iz generacije koja je rođena krajem devetnaestog, a afirmisala se tokom prve polovine dvadesetog, nema nikakve dileme o potenciranju Ive Andrića i Miloša Crnjanskog.

Kad je riječ o piscima rođenim u prve tri-četiri decenije dvadesetog vijeka, a koji su se proslavili u drugoj polovini istog vijeka, nesporni su zasigurno Borisav Pekić, Danilo Kiš i Aleksandar Tišma. Od pisaca još mlađe generacije, rođenih oko sredine dvadesetog stoljeća, ističe se David Albahari, ali ima ih još nekoliko sa ozbiljnim "zahtjevom" za prisustvo u istoriji književnosti. U kontekstu niza Kiš, Tišma, Albahari, a naročito ako se dodatno sjetimo i Filipa Davida i Gorana Babića, recimo, lako notiramo važnost "jevrejske dionice" u srpskoj književnosti.

KORESPONDENCIJA

Jednu od svojih posljednjih nagrada Kiš je dobio nedaleko od Banjaluke, na administrativnom području opštine Prijedor, na Kozari. Radi se o nagradi "Skender Kulenović". David Albahari je vojsku služio u Banjaluci. Ima tragova toga u njegovoj biografiji, ali što je važnije, ima i u bibliografiji. U nekim se romanima njegovim pominje Banjaluka kao mjesto služenja naratorovog vojnog roka. Kad je o Aleksandru Tišmi, međutim, riječ, na prvi pogled ne postoji neka konkretna veza sa Banjalukom. Ali famozni prvi pogled ne mora nužno biti indikativan. U tom smislu konsultujem knjigu Aleksandra Tišme "Pisma Sonji", koju je 2006. godine objavila Književna zajednica "Ljubitelji knjige". Knjiga ima lijep ovitak, tvrde korice i pažljivo uređen indeks. Radi se o pismima koje je Aleksandar Tišma pisao svojoj supruzi Sonji u periodu od skoro punih pola vijeka, tačnije četrdeset i osam godina, od 1950. do 1998. godine. Ovo je bio dugačak i uspješan brak, ali takođe i brak u kojem su supružnici mnogo vremena provodili razdvojeni. Neki od gradova iz kojih Tišma piše svojoj ženi su Opatija, Njujork, Monpelje, Varšava, London, Pariz, a tu su, naravno, i Beograd te Novi Sad. Prvih pet ili šest pisama upućena su Sonji Drakulić (djevojačko prezime), a sva ostala Sonji Tišma.

ULOGA KOLjE MIĆEVIĆA

Tridesetog oktobra 1994. Tišma piše ženi iz francuskog Bulonja, obavještava je da je bio u Češkoj, u Brnu i nastavlja: "Tamo je sve prošlo u najboljem redu, putni trošak i nagradu dali su mi u francuskom novcu. Uopšte, dobio sam vrlo dobar utisak o Češkoj. Ostali su isti: skromni, siromašni, ali uređeni. Na stanici ti daju mapu grada, ljudi su užurbani, trezveni, nema prosjaka. Na dan kada sam stigao Trefulka je došao u hotel da se dogovorimo, sutradan je bio razgovor za radio i nešto publike, uglavnom o feljtonu, ali i o Jugoslaviji, uz prevođenje jedne studentkinje iz Banja Luke, popodne istog dana dodelili su nam nagrade i knjigu u kojoj su naši tekstovi odštampani na više jezika i ponudili zakusku. Preksutradan sam otišao, spavaćim kolima kao što sam i došao". Inače, Trefulka koga Tišma pominje je Jan Trefulka, pisac i onovremeni funkcioner Udruženja moravskih pisaca. Ko je studentkinja iz Banjaluke ne znamo, ali ne bi bilo nezanimljivo saznati. Tačno dvadeset i tri mjeseca ranije, ali bukvalno tačno dvadeset i tri mjeseca ranije, dakle, tridesetog u mjesecu, ali novembra 1992, Tišma je takođe bio u Bulonju. Toga dana, Tišma svojoj ženi piše ovako: "Danas sam išao na prodaju knjiga Pen-klubovaca da bih video Predraga Matvejevića. Tamo je neopisiva gužva, a pored Matvejevića - jer su poređani po abecednom redu - sedeo je Kolja Mićević. Ustao je od stola, izljubio se sa mnom, a sutra ćemo i podrobnije da razgovaramo. On je ovde sa porodicom, došao je iz Banjaluke. Sa Matvejevićem sam se dogovorio da me pozove posle 15-og. decembra kad se vraća u Pariz, kaže da mi je na Akademijinu adresu poslao svoju knjigu, naravno, neka mi je ovde ne šalje ako je stigla. (...) Bio sam i sa Mićom Danojlićem, ali kratko. Kaže da mu je sin sad dobro, a na proleće čeka novu bebu". Ovo je izuzetno zanimljiva vinjeta o eksjugoslovenskoj književnoj dijaspori u Francuskoj s početka posljednje decenije prošlog vijeka. Kako je poznato, u tom kontekstu, Kolja Mićević je bio personalna metafora Banjaluke.

RANI RADOVI

Ipak, pojavljuje se Banjaluka u ovoj prepisci i mnogo ranije. Vraćamo se, dakle, više od trideset godina u prošlost. Vraćamo se u 1956. godinu. Sedmog septembra 1956. Sonja Tišma je u Herceg Novom, dok je njen muž u njihovom matičnom Novom Sadu. Ovako mladi Tišma piše svojoj mladoj ženi: "Bio sam danas kod baba Lepe na ručku (bosanski lonac i knedle sa šljivama) i sporazumeli smo se o sledećem: ona će sutra uveče, 8-og septembra, krenuti u Beograd i tamo će se zadržati do 14-og septembra uveče. Posle toga putuje u Banjaluku, a ne u Bugojno, jer je tamo Đorđe sa decom. Prema tome, ako ti želiš da ideš u Banjaluku pa da te ona čeka u Sarajevu radi lakšeg zajedničkog putovanja, telegrafiši joj u Beograd na Divninu adresu Dečanska ulica 33 i tačno javi čas dolaska u Sarajevo. Ako pak misliš da ideš u Banjaluku docnije, tj. negde posle 15-og javi joj se u Banjaluku na kuminu adresu Duška Koščice 21. I inače joj posle 16-og piši na tu adresu". Jedanaest dana kasnije Tišma piše Sonji na već potenciranu banjalučku adresu u ulici Duška Koščice. Tako je, dakle, banjalučka ulica Duška Koščice ispisana rukopisom Aleksandra Tišme na koverti pisma upućenog njegovoj ženi. Postoji u biologiji taj topos kada se od jedne koščice fosila "isprojektuje" cijeli jedan davni organizam. U kontekstu biografije Aleksandra Tišme jedno pismo upućeno u banjalučku ulicu Duška Koščice takva je simbolička "koščica". Danas, skoro sedamdeset godina otkad je Tišma pisao na tu adresu, mnoga onodobna imena banjalučkih ulica su promijenjena, ali ovo ime nije. To nije ulica u koju će nužno "zalutati" svaki turista, ali jeste ulica koju ljudi koji bolje poznaju Banjaluku uglavnom pamte. Duško Koščica bio je istaknuti partizan iz vremena Narodnooslobodilačke borbe. Danas djeca teško da u školama uče o njemu, ali ako ništa drugo, kroz ime ulice koje ga komemorira njegova baština je integrisana u kulturu sjećanja. A ova "veza" sa Tišmom cijeloj priči daje jednu dodatnu nijansu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.