Hljeba i igara

„Ako nemaju hljeba, neka jedu kolače“, rekla je navodno Marija Antoaneta u potpunom nerazumijevanju stvarnih problema svog naroda.

Iako ta rečenica možda nikada nije autentično izgovorena, skoro pa savršeno oslikava način na koji današnje vlasti tretiraju građane BiH, kao masu koju će zadovoljiti igrom i lažnim spektaklom, dok suštinski ostaju bez osnovnih uslova za život.

Tako u 21. vijeku, kada bi asfaltirani putevi, stabilno snabdijevanje vodom i pristojna infrastruktura trebalo da budu davno riješena pitanja, mi i dalje svjedočimo paradoksu da se najavljuju kapitalne investicije kroz asfaltiranje ulica, a da se krpljenje rupa i konačno dovođenje vode i asfalta do najudaljenijih sela predstavlja kao istorijski događaj.

Umjesto da bude dio redovne komunalne brige, svaka lopata asfalta dočekuje se uz kamere, govore i slavlje - kao da se spuštamo na Mjesec, a ne polažemo asfalt u naseljima koja su udaljena svega nekoliko kilometara od gradova.

Primjera koji potvrđuju tezu da satirični izraz iz pjesme rimskog pjesnika Juvenala „hljeba i igara“ oslikava odnos naših vlasti je mnogo. Tako imamo situaciju da je nedavno osmišljen plan kapitalnih ulaganja u opštini Srbac, koji najavljuje asfaltiranje puteva do najudaljenijih sela. Međutim, niko se ne pita zašto tek 2025. godine, zašto to nije urađeno prije deset, dvadeset godina?

Još jedan slučaj koji nesumnjivo potvrđuje onu „dajte narodu hljeba i cirkusa pa će sve da proguta“, je i činjenica da je Šargovačka ulica u Banjaluci svega nekoliko kilometara od centra grada dobila asfalt i vodu tek na ljeto 2024. godine. Nažalost takvih slučajeva je mnogo, a šta tek reći o selima poput Bronzanog Majdana, čiji mještani i dalje sanjaju o asfaltu, dok svakodnevno gaze po blatu? O domaćinstvima bez vode, o putevima koji su zimi skoro neprohodni? Umjesto konkretnih rješenja građanima se servira spektakl i rezanje vrpce, pečenje volova na ražnju i slavlje zbog minimuma koji bi odavno morao biti standard.

Tako dok plate stagniraju ili padaju, cijene skaču, strane investicije izostaju, a mladi odlaze, vlast nam sve češće piše projekte o kapitalnim investicijama - asfaltiranje ulica. Tako nam umjesto rješavanja konkretnih problema, koji su odavno trebalo da budu riješeni, pružaju iluzije kapitalnih ulaganja. Zato pitanje više nije zašto slavimo asfalt, već dokle će raja pristajati na mrvice koje nam se bacaju sa stola, dok istovremeno ostajemo bez osnovnih uslova za dostojanstven život?

Nažalost oni koji odlučuju o sudbinama mnogih znaju da narod, nažalost, vazda pada na „hljeb i igre“ i svečane proslave za nešto što je trebalo davno da ima. Zato nije ni čudno da se ne trude da riješe goruće probleme, kada je lakše za svaki kilometar asfalta, pokrpljene puteve razapeti šator, dati džaba iće i piće pa da raja zaboravi na sve i na sljedećim izborima opet im pokloni simpatije.

Zato, što bi rekao Balašević, krivi smo mi…

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.