Hljeb naš nasušni

Osnova svakog obroka u našim domaćinstvima je hljeb. Bilo bijeli, crni, polubijeli, raženi, graham, pogača. Frišak i vruć, suv i od juče. Većini je nebitno. Važno je da je na stolu jer je nezamjenjiv. Mnogi bez hljeba ne mogu čak ni kad jedu supu i tjesteninu.
Iz toga je i proizišla ona čuvena: "Samo da se ima za hljeb"! Ta rečenica je aman parola u većini porodica, kako u Republici Srpskoj tako i u BiH. Imati za hljeb je poput sinonima za blagostanja na ovim prostorima. To je razlog zašto su pšenica, brašno i hljeb česta tema među građanstvom, privrednicima, u medijima. Mnogi pjesnici i pisci su ga opisali i opjevali, u njega se kunemo, a s njim i proklinjemo što jasno govori o značaju i tradiciji konzumiranja hljeba na ovim prostorima.
Kada se sve navedeno uzme u obzir hljeb bi u ovdašnjim pekarama i marketima trebalo da bude aman pa bagatela. Ne bukvalno da se dijeli za džabe, ali da košta simbolično kako bi bio dostupan i onima plitkog džepa, jer su zapravo oni najveći konzumenti tog skromnog hranjivog proizvoda.
Međutim, od pojave pandemije virusa korona pa naovamo hljeb je sve samo ne bagatela. Za pojedine vjerovatno čak i luksuz koji sebi ne mogu priuštiti svaki dan. A tek će postati luksuz, jer su mnogi pekari, i srpski i federalni, najavili rast cijena ove osnovne životne namirnice.
Takve poteze pravdaju lančanim rastom troškova proizvodnje, počevši od skupljih energenata, sirovine pa do zarada radnika.
Poskupljenje hljeba za nekoliko desetina feninga, prema tvrdnjama domaćih pekara, samo je nužno prilagođavanje trenutnoj ekonomskoj situaciji kako bi obezbijedili održivost poslovanja.
Niko od njih ne strahuje da će više cijene rezultirati padom prodaje jer su svjesni navika i potreba stanovništva za hljebom i pekarskim proizvodima. Hljeb će kupovati bio on marku, dvije, tri ili ne daj bože pet.
Po svemu sudeći strah je rezervisan samo za građane, jer jedino oni uvijek izvuku deblji kraj. Izvjesno je da će sa rastom cijena osnovne životne namirnice doći do talasa poskupljenja, kako je pravilo i red u našoj zemlji.
Svaki privrednik će izmjene svojih cjenovnika pravdati većim računima za električnu energiju i famoznim rastom plata koji radnici apsolutno i ne osjete, jer je taj rast vrlo oskudan, tamo gdje je uopšte došlo i do povećanja plata.
Unazad dva mjeseca poslodavci uveliko pričaju kako će povećanje minimalca pogurati sve ostale troškove, a da ne znaju ni da li će doći do korekcija i za koliko. Takvim pričama pripremaju teren kako bi izbjegli šok i naglo nezadovoljstvo, ne sluteći da je ogorčenje koje tinja daleko poraznije i sa dugoročnijim posljedicama. Za hljeb će se imati koliko god da poskupi, jer je nasušna potreba, ali šta će(mo) za ostalo?
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.