Gojaznost i "bensedini"

"Kako je sve ovako skupo, ne može čovjek sebi da priušti većinu stvari", zakukala je jedna djevojka. "Nije, dijete, nego si se ti loše udala", odgovorio joj je trgovac. Visoke cijene, a prije svega hrane, možda se mogu objasniti i željom trgovaca, pogotovo vlasnika velikih trgovačkih lanaca, da daju svoj doprinos borbi protiv gojaznosti pa samim tim i dijabetesa. Doduše, ima jedna stvar na koju su zaboravili, a to je egzistencijalni stres, koji se aktivira prilikom svakog odlaska u kupovinu. Valjda računaju na to građanima ipak pretekne nešto novca za kupovinu nekog od antidepresiva, koji se poslednjih nekoliko godina prodaju kao alva. Šalu na stranu, iako nam je ona, kako stvari stoje, jedino ostala.

U čitavom regionu preko društvenih mreža se pozivaju ljudi da se priključe bojkotu trgovaca, da bi se na njih izvršio pritisak da snize svoje marže. Sudeći po odzivu, ako izuzmemo susjednu Hrvatsku, voda još nije došla do grla ili su građani toliko ošamućeni zbog upotrebe antidepresiva. I sve dok je tako, trgovci će nastaviti sa dosadašnjom praksom. Ubjeđuju nas da posluju u skladu za zakonom, ali pri tome odbijajući da saopšte kolike su im marže. Pojedini stručnjaci smatraju da su cijene proizvoda na trgovačkim akcijama u stvari realni prikaz koliko bi neki proizvod i trebalo da košta sa nekom normalnom maržom. 

Sve dok ima potražnje, odnosno dok se vrti novac i održava dosadašnji obim prometa u maloprodaji, trgovci neće snižavati svoje cijene, odnosno marže. Takva situacija odgovara i onima koji drže ključeve sefa, odnosno budžeta, ma gdje se oni nalazili, jer više cijene znače i veće prihode od PDV-a. I oni su uz mjeseca u mjesec sve veći, hvale se poreznici, ne želeći pojasniti i kako je došlo do toga, jer se ne otvaraju nove fabrike i raste broj zaposlenih. 

Ono što trenutno dobrim dijelom održava obim trgovine jesu u stvari inostrane doznake. Prema procjenama svaka deseta marka potrošena u BiH zarađena je negdje vani. Slično je i u susjednim državama. Da li to može dovijeka trajati? Ne može. Niko ne spominje da je u posljednja tri mjeseca zabilježen pad prometa u maloprodaji. Nije još ništa dramatično, ali očigledno ljudi imaju sve manje novca. Ako pogledamo posljednjih pet godina i uzmemo u obzir rast prosječne plate i sindikalne potrošačke korpe, jedna porodica je ostala kraća za oko 300 maraka mjesečno. 

Onda ne treba da čudi što danas imamo slučaj da gotovo nema porodice u kojoj oba roditelja ne rade. Prinuđeni su na tako nešto, a što onda opet vodi do pitanja - da li oni u tom slučaju imaju dovoljno vremena za djecu i njihovo odgajanje? Škole su nekada bile vaspitno-obrazovne. Danas su sve samo ne ono prvo, jer su se i nastavnici navukli na "bensedine".

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.