Finalna presuda

Kraj je godine pa veliki zapadni mediji prave preglede prethodnih dvanaest mjeseci, birajući ključne političke događaje, najbolje filmove i knjige. Kad je riječ o nefikcijskim knjigama, na većini tih lista nalazi se "Finalna presuda" autora Tobajasa Baka, knjiga s podnaslovom "Holokaust na sudu u dvadeset i prvom vijeku".

U fokusu knjige je suđenje Brunu Deju za učešće u ratnim zločinima 1944. i 1945. godine. Suđenje se dešava u Hamburgu 2020, a optuženi u tom trenutku ima 93 godine. Ovaj konkretan slučaj autoru je povod da se bavi kulturom pamćenja, odnosno pitanjem kako će se pamtiti holokaust kad među živima više ne bude ni bivših logoraša ni njihovih zlostavljača. U takvim slučajevima obično se potencira važnost umjetnosti. U kontekstu srpske istorije i kulture pamćenja posljednjih nekoliko godina u središtu pažnje je tema Jasenovca.

Prije nekoliko godina Predrag Gaga Antonijević je snimio "Daru iz Jasenovca", a iduće godine mnogo se očekuje od "Djece Kozare" Lordana Zafranovića, posebno od filma, ali takođe i od televizijske serije. 

NEMOGUĆA POEZIJA

Jasenovac zaista dugo nije bio previše frekventna umjetnička tema, ali u tom smislu srpsko i jugoslovensko umjetničko iskustvo nije pretjerano drukčije od zapadnog. I u Evropi i u Americi prvih decenija nakon Drugog svjetskog rata nije bilo previše tematizovanja žrtava kao takvih. Više je u fokusu bilo uzdizanje heroja.

Istini za volju i Adorno je govorio da je poezija poslije Aušvica nemoguća, a poezija je tu sinegdoha za umjetnost generalno.

Globalno gledano, dva najprepoznatljivija artefakta na temu holokausta su "Dnevnik Ane Frank" i "Šindlerova lista" Stivena Spilberga. Iako je Ana Frank bila tek jedna od miliona djevojčica tinejdžerki koje pišu dnevnik, ne može joj se ipak odreći ni neka vrsta autorske samosvijesti. Naime, ona je u martu 1944. putem radija pokreta otpora čula poziv stanovništvu da za istoriju sačuvaju svoje dnevnike. To ju je nagnalo da počne prepisivati i uređivati svoj dnevnik.

Posljednji datum u dnevniku je prvi avgust, 1944. godine. Toga dana Ana je zapisala: "Kad tako paze na mene, postanem najprije nestašna, zatim žalosna i napokon potpuno obrnem srce, okrenem loše prema vani, dobro prema unutra, i stalno tragam za načinom da postanem onakva kakvom bih htjela biti i kakvom bi mogla biti kada … da, kada na svijetu ne bi bilo drugih ljudi." Tri dana kasnije Ana je sa porodicom pritvorena.

Nije imala ni šesnaest godina kada je umrla od tifusa u koncentracionom logoru Bergen-Belzen. Bio je mart 1945.

Od cijele porodice Frank holokaust je preživio jedino otac Oto. On se 1946. ponovo popeo na onaj amsterdamski tavan gdje je pronašao dnevnik svoje kćerke.

Najpoznatiji lovac na naciste Simon  Vizental za "Dnevnik Ane Frank" je kazao: "Ovaj je dnevnik u mojim očima učinio više nego ninberški procesi ili čak proces Ajnmanu. Jer, prosječni ljudi ovdje su se najednom mogli identifikovati sa prosječnom žrtvom, u čiju priču su se mogli uživiti.

Kako je pri duši djevojčici koja se mora skrivati na tavanu, to naša moć zamišljanja ne prevazilazi u mjeri u kojoj to čini, recimo, izvještaj zatvorenika koji je prošao muke Aušvica".

GRAĐANSKA HRABROST

Film koji u fokusu ima i žrtve i heroje je Spilbergova "Šindlerova lista". To je životna priča kojoj bi kao moto mogle stajati riječi Danila Kiša, a to je ona njegova teza "u kolikoj meri lični stav i građanska hrabrost u teškim vremenima mogu da izmene sudbinu koju kukavice smatraju neminovnom i proglašavaju je fatumom i istorijskom nužnošću".

Cijele ove priče ne bi bilo da nije bilo zahvalnosti. Jedan od ljudi koje je Šindler spasio od pakla koncentracionih logora podarivši im sklonište u relativnoj udobnosti tvornici municije, Leopold "Pol" Pejdž na Šindlerovoj listi, listi koja mu je spasila život, bio je zaveden pod rednim brojem 173. Po završetku rata preselio je u Sjedinjene Američke Države, najprije u Njujork, a zatim u Los Anđeles. Tamo je svoju priču ispričao australskom piscu Tomasu Kineliju. On je napisao roman na ovu temu.

Prvo izdanje je objavljeno 1982. i posvećeno je Pejdžovoj "revnosti i upornosti". Jedanaest godina kasnije Spilberg je po ovoj knjizi snimio istoimeni film, najprepoznatljiviji film o holokaustu, ali ipak ne i najbolji. Taj superlativ može da ponese samo "Šoa" Kloda Lancmana. Ovaj devet i po sati dug film (da, film dug 570 minuta) je zasigurno jedan od filmskih događaja dvadesetog vijeka. Simon de Bovoar je nezaboravno napisala: "Nije lako govoriti o filmu 'Šoa'. U tom filmu ima magije, a magija se ne može objašnjavati".

Lancman je inače rođen u Parizu 1925. pa će iduće godine biti punih stotinu godina od njegovog rođenja. 

PAKAO PREŽIVLjAVANjA

Viktor Frankl je poslije logorskog iskustva napisao čuvenu knjigu "Zašto se niste ubili". Međutim, neki od najvećih pisaca holokausta, koji su uspjeli da prežive, ubili su se decenijama kasnije. Odmah na pamet padaju Pol Selan i Primo Levi.

U književnosti se naročito potvrđuje činjenica da su najbolja djela o holokaustu uglavnom napisana od strane žrtava.

Najbolji demant Adornovoj skepsi o mogućnosti poezije nakon holokausta jesu pjesme Pola Selana, naročito znamenita "Fuga smrti". Međutim, Selana kao da su dostigli Kolridževi stihovi: "Otada, u nenadan sat/ Agonija se vraća:/ O grozotama dok ti pričam/ Srce mi gori ko lomača". Ubio se skočivši u rijeku Senu u aprilu 1970. godine. Autor izvrsnih knjiga o holokaustu "Zar je to čovjek" i "Periodni sistem", Primo Levi u jednoj od svojih knjiga citira pomenute Kolridževe stihove.

I on je sam sebi oduzeo život: jedanaestog aprila 1987. godine. U istu "fasciklu" spada i sudbina poljskog jevrejskog pisca Tadeuša Borovskog, istog onog koga Česlav Miloš portretira pod pseudonimom Beta u svom čuvenom "Zarobljenom umu".

Branko Ćopić nije bio logoraš, ali jasenovački logoraš je bio njegov prijatelj Zija Dizdarević, kao i mnogo ljudi iz njegove rodbine i zavičaja. Ne bi, čini se, bilo posve pogrešno i Ćopićevo samoubistvo posmatrati iz slične perspektive. Inače, iz optike srpske "kulture pamćenja" holokausta ističu se knjige Danila Kiša, priča "Bife Titanik" Ive Andrića, kao i romani Aleksandra Tišme "Kapo" i "Upotreba čoveka". Vidimo, međutim, da aktuelnost ove teme ne nestaje, možda biva čak i potrebnija pa se neke nove važne knjige na ovu temu u budućnosti možda tek pojave.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.