Džon (B.) Malkovič među Srbima i Bugarima

Jedan od najistaknutijih načina da se neki savremeni pisac (pr)oglasi klasikom jeste da mu budu objavljena izabrana ili sabrana djela.

To je u socijalističkoj Jugoslaviji bivalo češće negoli u zemljama nastalim njenim raspadom. Postoje za to najmanje dva razloga, a oba imaju veze sa promjenom političkog i ekonomskog poretka. Najprije, izdavaštvo je onomad bilo državno i manje komercijalno orijentisano. Ljudi nisu toliko skloni kupovanju kompleta knjiga čija ranija izdanja često već imaju. Međutim, u socijalizmu su veliku ulogu u prodaji knjiga imali takozvani “akviziteri” koji su po unutrašnjosti uspješno prodavali komplete knjiga za koje se sumnja da su više svojim hrbatima služili kao obogaćivanje sobnog namještaja, nego što su te knjige zaista čitane. Ipak, i danas se, makar i rjeđe, neki kompleti izabranih djela ipak objavljuju. Možda i najrecentniji primjer su Izabrana djela Svetislava Basare u izdanju beogradskog “Službenog glasnika” (inače državne izdavačke kuće, usput budi rečeno).

STRAHOVI I MISTIFIKACIJE

Među knjigama uvrštenim u izabrana djela je i roman “Džon B. Malkovič” izvorno objavljen 2001. O ovoj knjizi je književni kritičar Nenad Šaponja pisao ovako: “Pripovedajući izvan sistema konvencionalnog poimanja pojavnog, tragajući za granicama metafizičkog, a otkrivajući tekst kao izveštaj o rastakanju kako ličnosti, tako i stvarnosti junaka, Svetislav Basara i u romanu 'Džon B. Malkovič', naoko rimejku prethodnog romana, u seriji životnih mistifikacija, koncentrisano i usredsređeno vodi svog čitaoca u prostore svekolike stvarnosne sumnje. Uz pomoć srednjovekovne sholastike i mistike, psihoanalize, modernih strahova i paranoidnih mistifikacija, strategije ljubića i konceptualističkih projekata te istorije i zaboravljene ideologije roka, ovaj pisac u romanu 'Džon B. Malkovič' ispisuje jednu od svojih najtipičnijih knjiga”. Priča o Basarinim naslovima mogla bi biti tema za zaseban tekst, a ovdje mi ovaj primjer služi samo kao efektan uvod za razmatranje “kulturnog skandala” koji trenutno potresa Bugarsku.

Naime, kako agencije javljaju, Malkovičevo recentno gostovanje u Sofiji nije prošlo trijumfalno kako se vjerovatno očekivalo. Ne bismo ipak trebali, kako se to kaže, trčati pred rudu. Kontekst za ovu situaciju star je tačno trinaest decenija. Naime, tokom 1894. godine u londonskom pozorištu “Avenija” premijerno je izvedena komedija Džordža Bernarda Šoa “Oružje i čovjek”. Radnja dramskog teksta je smještena u 1885. godinu, u vrijeme srpsko-bugarskog oružanog sukoba. Sve to očigledno spada u, što bi Vesna Goldsvorti rekla, ruritanijski registar. Međutim, unutar tog registra, tekst ima visoku reputaciju. Cijenio ga je Džordž Orvel, uspješno je postavljan na Brodveju, Marlon Brando je svoju posljednju pozorišnu ulogu odigrao baš po ovom tekstu.

NAIVNE OPTUŽBE

Dok je hladni rat još trajao, još sredinom osamdesetih godina prošlog vijeka, dakle, Džon Malkovič je postavio ovu predstavu u Njujorku. Neko iz Sofije se četrdesetak godina kasnije sjetio toga i pozvao ga je da postavi isti tekst na scenu Narodnog pozorišta “Ivan Vazov” u Sofiji. Očekivalo se oduševljenje, ali desila se suprotna stvar. Kako javljaju agencije: “Predstava iz 19. vijeka koju je režirao američki glumac Džon Malkovič razbjesnila je nacionaliste u Bugarskoj koji je vide kao uvredu za zemlju, tvrdnju koju holivudska zvijezda odbacuje”. Prošlonedjeljna premijera drame “Oružje i čovjek” irskog pisca Džordža Bernarda Šoa izazvala je nasilne proteste nacionalističkih grupa.

“Ova predstava je sramota i mora se zabraniti. Ruga se našim precima koji su ginuli za Bugarsku”, vikala je 21-godišnja studentkinja Joana Ilijeva, koja je bila u razjarenoj masi. Nakon premijere predstave u gotovo praznoj sali Malkovič je rekao da je zadivljen kako je njegova produkcija primljena. “To je prilično neobična reakcija, ali ovo je čudno vrijeme na svijetu - sve više ljudi voli da cenzuriše stvari sa kojima se ne slažu”, rekao je on na konferenciji za novinare zajedno sa nekoliko glumaca na sceni. Predstava je duhovit osvrt na srpsko-bugarski sukob s kraja 19. vijeka, koji govori o apsurdnosti rata i razotkriva sve mane obožavanja herojstva i militarizma. To je “šarmantna, bezbrižna, neka vrsta antiratne komedije” koju je Malkovič već postavio na Brodveju 1985. Malkovič smatra da je potraga za istorijskom tačnošću drame “zastrašujuće naivna”. Na kraju je dodao: “Šo nije znao ništa o Bugarskoj i samo je želio mjesto za inscenaciju rata”.

IZRUGIVANjE

Bugarsku, najsiromašniju zemlju EU, muče politička previranja od 2021. godine, što je pogodovalo krajnjoj desnici u zemlji. Za stranku Vazraždana, treću najveću snagu u parlamentu, Malkovičeva predstava je osrednja sa lošom glumačkom postavom. Bugarski konzervativni savez pisaca SBP saopštio je da “takvim aktima” nije mjesto u Bugarskoj, jer su “izrugivanje hiljadama vojnika koji su pali za slobodu i ponovno ujedinjenje zemlje”. Malkovičevo prezime dosta direktno priziva njegovo balkansko i južnoslavensko porijeklo. Godine 2004. bio je specijalni gost na filmskom festivalu u Sarajevu, a kasnije je znao navratiti i u neke druge eks-jugoslovenske republike. Još od 1999. godine, dakle punih četvrt vijeka, od kultnog (u pravom smislu riječi) filma Spajka Džounza (po scenariju Čarlija Kaufmana) “Biti Džon Malkovič” status ovog glumca unutar zapadne popularne kulture je doslovno legendaran. Na rubovima imperije, pred takvima se mase obično klanjaju. U tom smislu, skorašnji incidenti u Bugarskoj prizivaju ambivalentna osjećanja. S jedne strane, argumenti ljudi koji protestuju, barem onakvi kakvi se artikulišu u agencijskim izvještajima, su antipatični. S druge strane, čovjeku je takvo što ipak simpatičnije od onog glupavog, kmetovskog obožavanja svake holivudske šuše kakvo se viđa na pojedinim festivalima u takozvanoj regiji i šire. Nemam nikakve sumnje da su oni bugarski kružoci koji su Malkoviča pozvali njega i više nego dobro platili. Nemam takođe ni sumnje da su očekivali nepomućen uspjeh. Nezadovoljstvo “iz baze” ipak im je poremetilo planove. Ne znam je li do tajminga ili do nečega drugog, ali sve me neodoljivo podsjeća na frustracije holivudskih selebritija rezultatima američkih predsjedničkih izbora. U kombinaciji narodno-epskog i holivudskog diskursa, to bi se moglo ovako opisati: Sirotinja raja uzvraća udarac.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.