Ćutanje koje ubija

Tragični događaj u Kalesiji, gdje je Emir Selimović ubio svoju suprugu Inelu i njihovog maloljetnog sina, nije samo čin nasilja već upozorenje koje pokazuje koliko su nasilnici sigurni u svojoj moći i kako biraju žrtve koje ne mogu da se zaštite same, dok društvo okreće glavu i ćuti na sve.

Iako do momenta zločina nije bilo prijava za porodično nasilje, postojale su čaršijske priče da Emir vara suprugu i da je maltretira. Ona nije imala snage da ga prijavi iako je, prema pričama mnogih planirala da napusti stan koji je ona kupila, kako bi izbjegla tragediju. Nažalost, nije uspjela, a ovakav zločin samo potvrđuje da u našem društvu preovladava mentalitet "samo neka nije kod mene", dok žrtve ostaju prepuštene same sebi. Kada tragedija konačno izbije svi se pitaju kako je do nje došlo, a odgovor je često jednostavan - do nje dolazi zato što svi okreću glavu.

Primjer iz Kalesije to bolno potvrđuje i ukazuje na ključni problem koliko često žrtve nasilja trpe bez prijavljivanja. Koliko puta su njihovi najbliži i komšije znali šta se dešava, ali su ostali nijemi? Prema pisanju medija, Inela nije imala nikoga da je zaštiti - njeni roditelji su bili bolesni, a sestra joj živi u Njemačkoj. U društvu koje funkcioniše na principu "ne miješam se, nije moja stvar", nasilnici upravo u tome nalaze sigurnost. Što je još tragičnije, otac koji bi trebalo da štiti i čuva porodicu postao je ubica. Dosadašnji podaci govore da je Emir golim rukama udavio suprugu i sina, a potom pobjegao. To, kako kaže psihologija, ukazuje na veliku agresiju, afekt i ličnu frustraciju koju osumnjičeni nije mogao ili znao drugačije da izrazi nego nasiljem. Svi se pitamo kako, a niko ne želi da  se upita zašto smo žmirili na priče o njihovim razmiricama. Takođe, niko se ne pita da li je pomenuti imao psihičke probleme koje niko nije prepoznao ili, još gore, nije želio da vidi. Da jeste, možda bi tragedija bila izbjegnuta. Koliko puta smo čuli da neko u našem okruženju pokazuje znakove nestabilnosti, a ipak smo to odbacili kao nevažnu priču? U društvu u kojem se mentalno zdravlje ignoriše, a nasilje minimizira, dok ne postane tragedija ovakvi slučajevi nisu izuzetak, već pravilo. Nasilje nije samo lična tragedija već i društveni problem. Kada institucije ne pružaju zaštitu, kada se komšije ne osvrću na vriske s druge strane zida, kada se ignorišu suze, tada postajemo saučesnici. Koliko je žena poput Inele danas među nama? Koliko ih je u strahu da progovore, jer znaju da nikoga neće biti briga?

Filozof Fridrih Niče je rekao: "Najveća događanja nisu na bučnim trgovima, nego u tihim sobama". Dok se mi bavimo politikom i trivijalnim svakodnevnim temama iza zatvorenih vrata događaju se užasi. No, oni ne ostaju skriveni - izađu na vidjelo tek kada je prekasno. Ova tragedija nije samo zločin jednog čovjeka, ona je odraz jednog društva koje nije zaštitilo svoje najslabije.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.