"Bonska ovlašćenja" ili apepe

Kada bi neko čija su prava pogažena, koji je smijenjen ili osuđen na osnovu akata visokog predstavnika, podnio tužbu domaćem ili stranom sudu i tražio da bude saslušan visoki predstavnik, učesnici PIK-a kao samoizabranog tijela samoizabranih država i organizacija, američki ambasador i drugi ambasadori samoizabrane kvinte, oni bi mogli reći da su sve što su činili bili samo prijedlozi, sugestije, iskazivanje pomoći, a organi BiH su to sve dobrovoljno prihvatali i primjenjivali

U Opštem okvirnom sporazumu za mir u Bosni i Hercegovini, poznatijem kao Dejtonski sporazum, piše: "Član 12. Strane potpisnice ovog Sporazuma, osnivaju Savjet za implementaciju mira u BiH (Peace Implementatiom Council – PIK) koji čine 55 država i organizacija, kao i njegov Upravni odbor od 11 članova  čiji spiskovi su u prilogu.

Član 13. Savjet za implementaciju mira u BiH, odnosno Upravni odbor: imenuje Visokog predstavnika  strana-potpisnica Aneksa 10, a to su 'Republika BiH', SR Jugoslavija, Hrvatska, Republika Srpska i Federacija BiH; podržava aktivnosti Visokog predstavnika strana-potpisnica Aneksa 10. dajući mu smjernice za rad i zaštitu od strane članica PIK-a; pozdravljajući namjeru može ovlastiti Visokog predstavnika da sam sebi pribavi ovlašćenja koja se odnose na nametanje  zakona i drugih akata koji su obavezujući za sve organe u BiH, pravo da poništava zakone i druge akte koje donesu nadležni parlamenti u BiH, pravo da smjenjuje demokratski izabrana i imenovana lica na bilo koju funkciju u BiH. Član 14. Visoki predstavnik ne snosi nikakvu odgovornost za aktivnosti koje preduzima na osnovu pozdravljanja namjere koju iskazuje Savjet za implementaciju mira u BiH." U Aneksu 4. Dejtonskog sporazuma koji je Ustav BiH, na početku njegove Preambule kao vrhovno pravilo piše: "Veži konja gdje ti aga kaže."

Piše ili ne piše

Pitate se da li sve ovo stvarno piše u Dejtonskom sporazumu? Naravno da ne piše. Konji i age su dio vjekovnog podaničkog položaja koji je brižljivo održavan i nakon odlaska turskih aga kao gospodara sirotinje raje.

Zato je i opstao kao pravilo svih bošnjačkih političkih stranaka i njihove svekolike javnosti kojim se i danas rukovode povlađujući lažnom visokom predstavniku njemačkom turisti Kristijanu Šmitu. Što se tiče Dejtonskog sporazuma, on ima samo 11 članova, a sadržinu nigdje napisanih članova 12, 13. i 14. izmislila je i sprovodi takozvana međunarodna zajednica, za koju se ne zna ko su i šta su. Ta neodređena i nedefinisana "međunarodna zajednica" nema nikakvo pravo da određuje kakvi će biti odnosi u BiH kao članici Ujedinjenih nacija.

Nemaju pravo ni po Dejtonskom sporazumu, ni Povelji Ujedinjenih nacija, ni po Međunarodnom paktu o građanskim i političkim pravima i Paktu o privrednim, socijalnim i kulturnim pravima, niti po bilo kom drugom aktu međunarodnog prava koji su sastavni dio Ustava BiH.  Pa zašto to onda prihvataju strane potpisnice Dejtonskog sporazuma i njegovih 11 aneksa. Odgovor se nalazi u viševijekovnom projektu učenja bespomoćnosti nižih rasa, naroda i pojedinaca, manje vrijednih i navodno nesposobnih da sami znaju šta je za njih najbolje pa im onda "međunarodna zajednica" kroji kapu.

Onako, da im nikako ne bude potaman, već da stalno očekuju dodatna uputstva i naloge za naticanje premalene ili prevelike kape. Pošto se sve to čini bez ikakvog pravnog osnova, ta "međunarodna zajednica" to onda zaogrće u pompezne nazive - uvođenje demokratije, vladavina prava, pravna država, ljudska prava, civilno društvo, sloboda medija, evropske tekovine.   

Visokog predstavnika nema u sporazumu 

Trebalo bi reći da se visoki predstavnik uopšte i ne pominje u Dejtonskom sporazumu. On postoji samo u njegovom Aneksu 10. koji je jedina osnova za djelovanje visokog predstavnika i to isključivo kao predstavnika strana-potpisnica Aneksa 10. (među kojima je i Republika Srpska) koje su i tražile imenovanje samo jednog i to je bio Karl Bilt.

Inače, poslije Bilta, svi ostali visoki predstavnici zaključno sa posljednjim Valentinom Inckom, postojali su po inerciji, bez traženja strana potpisnica Aneksa 10, ali ih je ipak potvrđivao Savjet bezbjednosti UN. To nije "visoki predstavnik međunarodne zajednice" i nema nikakvu nadležnost za cijeli Dejtonski sporazum. To može da vidi svako ko pročita Dejtonski sporazum. 

Dakle, strane potpisnice  Aneksa 10.  su potpisale OVO: "Strane traže postavljanje visokog predstavnika koji će biti imenovan u skladu sa relevantnim rezolucijama Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija", a dobile su ONO: "Danas su u Sarajevu ambasadori zemalja članica Upravnog odbora Savjeta za sprovođenje mira (Peace Implementation Council – PIC) službeno imenovali Kristijana Šmita za sljedećeg visokog predstavnika u BiH, nakon što ga je za to mjesto kandidovala Njemačka." To je 27. maja 2021. objavljeno kao ambasadorsko saopštenje (bez Rusije) na sajtu OHR-a. Dobili smo ONO, umjesto OVO, iako

jedno sa drugim nema veze. ONO nema traženje Republike Srpske ni drugih strana potpisnica Aneksa 10. za njegovo imenovanje, niti potvrdu  Savjeta bezbjednosti UN. Zato je ONO lažov i prevarant, kao i ostala evroatlantska bratija koja ga podržava i tituliše "visoki predstavnik". Ambasadori sarajevski su prekršili i Bečku konvenciju o diplomatskim odnosima koja ne dozvoljava miješanje u unutrašnje stvari zemalja koje ih prihvate kao predstavnika strane države. Trebalo bi znati da je ONO bilo na dnevnom redu sjednice Savjeta bezbjednosti UN održane 22. jula 2021, ali "ambasadorsko imenovanje" Kristijana Šmita nije potvrđeno, jer je dobio samo dva glasa i 13 uzdržanih. Zato se ONO više i ne pominje u rezolucijama Savjeta bezbjednosti UN ni 2021, 2022, 2023. ni  2024. godine, ni kao visoki predstavnik, ni kao ime i prezime. Provjerite na sajtu UN.  

Bez izvršnog naslova

Prvi visoki predstavnik Karl Bilt nakon potpisivanja Dejtonskog  sporazuma, krajem decembra 1995. godine "Njujork tajmsu" je izjavio: "Izgleda da vi precjenjujete moć visokog predstavnika. U njegovoj moći nije da izvršava i uspostavlja, nego da posmatra i usklađuje." To je potvrdio i 25 godina kasnije kao  kopredsjedavajući Evropskog savjeta za spoljne odnose u svom izvještaju iz 2021. pod nazivom: "Bosna od rata do Dejtona i do svog polaganog mira", u kome je napisao da "civilna struktura - OHR nije dobila nikakva ovlašćenja".

Šta bi se desilo kada bi BiH odbila da primjenjuje ono što čini visoki predstavnik, a što nije njegov zadatak po Aneksu 10. Dejtonskog sporazuma? Pa ništa! To je otvoreno rekao Pedi Ešdaun u intervjuu britanskom "Gardijanu", 2005. kada je priznao da autoritet njegovih odluka proističe samo iz njihovog prihvatanja od strane BiH rekavši: "Ako neka odluka koju donesem bude odbijena, moj autoritet nestaće kao jutarnja rosa".

Drugim riječima - apepe. Ako prođe, prođe, a ako ne prođe, nema primjene odluke visokog predstavnika. 

Zato je sve i smišljeno da skine bilo kakvu odgovornost visokog predstavnika, ali i Savjeta za implementaciju mira i sarajevskih zapadnih ambasada. Odgovornost za nezakonitosti i nepravdu, za sav haos i nestabilnost, za svu štetu činjenu prema BiH i njenim stanovnicima posljednjih trideset godina koje su oni pojeli kao skakavci. Kada bi neko čija su prava pogažena, koji je smijenjen ili osuđen na osnovu akata visokog predstavnika podnio tužbu domaćem ili stranom sudu i tražio da bude saslušan visoki predstavnik, učesnici PIK-a kao samoizabranog tijela samoizabranih država i organizacija, američki ambasador i drugi ambasadori samoizabrane kvinte, oni bi mogli reći da su sve što su činili bili samo prijedlozi, sugestije, iskazivanje pomoći, a organi BiH su to sve dobrovoljno prihvatali i primjenjivali. Rekli bi da oni kao stranci ne snose nikakvu odgovornost, ni moralnu, ni materijalnu.

Za obilato kršenje ljudskih prava što izričito zabranjuju sve međunarodne konvencije koje su sastavni dio Ustava BiH, za određivanje krivice bez bilo kakvog postupka, bez prava na odbranu i žalbu, za materijalnu štetu, za pretrpljene duševne bolove, za rasturene porodice, za uništene karijere. 

Šta kažu ino-stranci 

Parlamentarna skupština Savjeta Evrope, čiji je BiH punopravni član,  još 2004. godine, usvojila je rezoluciju u kojoj se  između ostalog  kaže: "Da je nepomirljivo sa demokratskim principima da OHR bude u stanju da donosi izvršne odluke, a da za njih ne snosi odgovornost, niti obavezu da opravda njihovu validnost, a da pri tome nema pravnog lijeka. Svakako se ne radi o normalnoj situaciji da neizabrani stranac vrši takva ovlašćenja u državi članici Savjeta Evrope."

Otad je prošlo  20 godina, a BiH sve više tone u bezakonje koje sprovodi OHR i njegovi instrumenti kao što su "tužilaštvo i sud BiH" kojih nema u Ustavu BiH. Da ne zaboravimo još jedan instrument razmontiravanja dejtonske strukture BiH, a to je Ustavni sud BiH. Godinama je preglasavanjem srpskih, a često i hrvatskih sudija (tri stranca i dva Bošnjaka) kršio Ustav BiH na štetu Republike Srpske i Srba, a često i protiv Hrvata koji nemaju svoj entitet. I danas to čini kao ostatak, zapravo patrljak od  Ustavnog suda BiH, zato što nema devet članova kako izričito određuje Ustav BiH, jer nema dvojicu sudija iz Republike Srpske, pa njegove odluke nisu ni legalne ni legitimne pa time nisu ni obavezujuće. To je čak i Željko Komšić, rezervni bošnjački član Predsjedništva BiH konstatovao u oktobru 2022. godine: "Ustavni sud je ostao već bez jednog sudije. Polovinom avgusta je Mato Tadić otišao u penziju.

Vrlo brzo ide i Miodrag Simović u penziju i ostavljate Ustavni sud bez dvojice domaćih sudija i onda se postavlja pitanje kako će taj Ustavni sud uopšte moći da radi." Onako kako radi i danas - neustavno.

Dr Miroslav Baroš sa Univerziteta Šefild Halam piše: "U pravnom smislu, prisvajanje ovlašćenja visokog predstavnika je ultra vires; ne postoji ni pravni osnov ni obrazloženje ni za jedno ovlašćenje izvan ovlašćenja predviđenih Dejtonskim sporazumom, a to su: praćenje i pomoć u sprovođenju civilnih aspekata ugovora."

Dejvid Čendler, stručnjak za Dejtonski sporazum sa Univerziteta u Vestminsteru kaže: "PIK je bio samo pravna izmišljotina sa ciljem da se međunarodna uprava nad dejtonskim procesom učini koherentnom, ali bez restriktivnih stega međunarodnog prava."  Paulina Nevil Džouns, bivša politička direktorica Ministarstva inostranih poslova Velike Britanije i vođa britanske delegacije na dejtonskoj mirovnoj konferenciji, bila je presudna za uspostavljanje PIK-a.

Kako je kasnije navela, "svi su znali da se radi o podvali". Karlos Vestendorp, visoki predstavnik u vrijeme bonske konferencije PIK-a u decembru 1997. kaže: "Na bonskoj konferenciji, uspjeli smo da uvedemo način na koji visoki predstavnik može da donosi te odluke što, pravno gledajući, nije u skladu sa Dejtonskim sporazumom. Moram priznati da to i nije bilo baš legalno." 

Jasna pravila međunarodnog prava

Dejtonski sporazum i njegovih 11 aneksa jesu dio međunarodnog prava i na njih se primjenjuje Bečka konvencija o pravu međunarodnih ugovora koja propisuje vrlo precizna i svakom jasna pravila tumačenja. Prema konvenciji, za tumačenje Dejtonskog sporazuma isključivo su nadležne strane potpisnice: "U cilju tumačenja ugovora, kontekst obuhvata, osim teksta, preambulu i uključene priloge(anekse). Ugovor može biti izmijenjen i dopunjen sporazumno između potpisnica."

Dakle, prilikom tumačenja ne uzimaju se u obzir čak ni rezolucije Savjeta bezbjednosti, a pogotovo ne i kominikei i zaključci Savjeta za implementaciju mira u BiH, sjednice njegovog upravnog odbora, saopštenja ambasada Kvinte, zapravo sepse, jer koriste svaku priliku da truju odnose i razvaljuju svaki dogovor koji postignu demokratski izabrani predstavnici tri naroda i dva entiteta. Znači da u tumačenje Dejtonskog sporazuma ne ulaze izjave američkog ambasadora, a ni OHR-a i Kristijana Šmita, koji nema potvrdu svih potpisnica Aneksa 10. i Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija, kako to propisuje član 1.2. Aneksa 10.    

Neustavno pravosuđe 

Jedan od primjera kršenja Dejtonskog međunarodnog sporazuma i njegovog Aneksa 4. - Ustava BiH je instalisanje "suda BiH", a potom i "tužilaštva BiH".

Tadašnji visoki predstavnik Volfgang Petrič je 2000. godine svojom odlukom nametnuo "zakon o Sudu BiH" navodeći da je "uspostavljanje pravosudnih institucija na državnom nivou, koji zadovoljavaju uspostavljenu ustavnu potrebu da se bavi krivičnim djelima koja su počinili javni zvaničnici Bosne i Hercegovine u toku obavljanja svojih dužnosti". Tako su Petrič i mudraci iz OHR-a stvorili kolosalnu izmišljotinu "uspostavljena ustavna potreba" koju koriste umjesto ustavnog osnova, naravno nepostojećeg.

Na apelaciju Ustavnom sudu BiH (kao jedinom pravosudnom organu koga Ustav BiH pominje), za ocjenu neustavnosti nametnutog "zakona o Sudu BiH", taj Ustavni sud je odgovorio preglasavanjem za istoriju beščašća. Donio je odluku broj U 26/01 kojom je potvrdio nametnuti zakon o Sudu BiH. Sudije Kasim Begić i Azra Omeragić, iz reda Bošnjaka i troje stranih sudija - Jozef Marko, Hans Danelius i Luis Favoreu (u nemogućnosti da se pozovu na bilo koji član Ustava BiH) potpisali su sljedeće: "Može da se očekuje da će uspostavljanje Suda BiH biti važan elemenat u obezbjeđenju da institucije BiH djeluju u saglasnosti sa vladavinom prava i da zadovoljavaju uslove Evropske konvencije u pogledu pravičnih suđenja pred sudovima i efektivnih pravnih lijekova."

Tako su nastavili Petričev niz - od "uspostavljene ustavne potrebe" stiglo se do "može se očekivati". Naravno sve to je umotano u vladavinu prava koju oni zajedno krše. Četvoro sudija iz reda Srba i Hrvata glasali su protiv i u izdvojenim mišljenjima pravno i logički potopili kreaciju, bolje rečeno kreaturu OHR-a. Samo jedna rečenica sudije i profesora ustavnog prava Zvonka Miljka dovoljno govori o potpunoj neustavnosti instalisanog pravosuđa. On je u izdvojenom mišljenju dao preciznu i neumoljivu definiciju: "Ne može da postoji Sud Bosne i Hercegovine ako ga nema u samom Ustavu Bosne i Hercegovine.

Ovaj zakon ne bi mogla da donese čak ni Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine, pa tako ni visoki predstavnik koji u ovom slučaju 'supstituiše Parlamentarnu skupštinu Bosne i Hercegovine' kako stoji u samoj odluci Ustavnog suda. Jedini način za uspostavljanje ovakvog suda bio bi moguć ustavnom revizijom, u skladu sa članom 10.1. Ustava Bosne i Hercegovine." Potom je odlukom  visokog predstavnika Pedi Ešdauna 2002. godine nametnut i Zakon o "tužilaštvu" BiH. 

Pitanje sa ili bez odgovora

Pa ko će snositi odgovornost za nered i haos koji traju u BiH? Kada bi postojala pravna država i vladavina prava onda bi krivci bili tužioci i sudije koji su primjenjivali odluke visokih predstavnika, apelaciona vijeća i ustavni sudovi koji su to potvrđivali, državni organi koji su davali otkaze pojedincima koje su smjenjivali visoki predstavnici. Ko zna, možda to i donese tornado promjena. 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.