Banjalučki omaži Danilu Kišu

Čudne su ponekad "okrugle" numerološke koincidencije. Desilo se tako ove godine da će u posljednjoj trećini zime pasti dvije jubilarne književne godišnjice koje se tiču dvojice u svijetu najvažnijih i najpoznatijih srpskih pisaca.

Trinaestog marta navršiće se ravno pola vijeka od smrti Ive Andrića, a prije nekoliko dana, 22. februara bilo je tačno devet decenija otkad se rodio Danilo Kiš. Skoro da je nemoguće pisati na srpskom jeziku bez ličnog odnosa prema ovoj dvojici autora. Pisao sam o obojici često i relativno obimno, a sa engleskog sam preveo dvije veličanstvene knjige Marka Tompsona. Prva je poznatija; to je najkompletnija i najsveobuhvatnija Kišova biografija koja se zove "Izvod iz knjige rođenih". Preveo sam je praktično dva puta: jednu verziju ijekavski, drugu ekavski. Prvu je objavio sarajevski "Bajbuk", a drugu beogradski "Klio". "Bajbuk" je zapravo kupio prava i za Bosnu i Hercegovinu i za Hrvatsku pa knjigu nije mogla da objavi zagrebačka "Fraktura", iako je inicijalno bila više nego zainteresovana. Zato je, međutim, upravo "Fraktura" objavila svojevrstan "spin-of" ove biografije, knjigu eseja "Žamor povijesti" koju sam takođe preveo ja.

Časopis "Peščanik"

"Žamor povijesti" je knjiga koju je Tompson napisao na tragu "Izvoda". Tu su neka otkrića o Kišu do kojih je naknadno došao, tu su govori koje je održao primajući neke nagrade koje je za prethodnu knjigu dobio, ali tu je i jedan jako "kišovski" esej po kome je knjiga dugo nosila radni naslov, esej pod naslovom "Alfabet za Danila Kiša". U kolumni koju objavljuje banjalučki dnevni list imam potrebu da se prisjetim baš tog eseja, jer je on u svojoj prvoj "inkarnaciji" premijerno objavljen u časopisu koncipiranom u Banjaluci, časopisu koji nije bio dugovijek, ali je ostavio znatan trag, časopisu koji je nosio ime po engleskoj riječi za pješčanik. Kao uzorak stila tog eseja navodim ovdje stavku pod naslovom "Jugoslavija" koja ide ovako: "Njegov jugoslavenski identitet imao je snažan trostruki korijen: njegovo hibridno mađarsko-jevrejsko-crnogorsko porijeklo kao 'etnografska retkost', njegov kosmopolitski prezir prema nacionalizmu i njegovo vjerovanje - nagoviješteno u intervjuima - da nema alternative zajedničkoj državi s kojom bi se izbjeglo užasno stradanje. Prisjećajući se koncepta 'liberalizma straha' koji je skovala filozofkinja Džudit Sklar, mogli bismo reći da je Kiš prihvatio 'jugoslovenstvo straha'. Neki oblik Jugoslavije nudio je triangulaciju nepomirljivih rivalstava. U Beogradu je devedesetih godina prošlog stoljeća postojalo mitološko osjećanje - nesvjesno rasprostranjivano od strane njegovih poštovalaca - o Kišu kao nekoj vrsti jugoslovenskog jednoroga, magičnog stvorenja čija je smrt bacila kletvu na zemlju. Skoro da se išlo do tvrdnje da bi se da on nije umro izbjegao sveopšti haos koji je uslijedio. Kiš bi, međutim, bio prvi koji bi ismijao takvo povlačenje poželjnog uticaja književnosti. Ako su autentično hibridnu jugoslavensku kulturu mogli stvarati samo umjetnici i intelektualci koji su bili anomalija, zar to nije potvrda ni ona - kao i federalna država kojoj je prethodila, a zatim je pratila - nije mogla biti slobodno i sigurno očuvana?" Esej je sačinjen od nekoliko desetina sličnih "zapisa" i u mnogo čemu "skida" Kišovu retoriku i stil.

Uloga Milenka Stojičića

Kada su krajem devedesetih godina prošlog vijeka, odnosno ranih dvijehiljaditih, mladi pisci iz takozvane regije počeli da se susreću po festivalima i konferencijama bilo je očito da su se nacionalni književni kanoni promijenili. Banalno govoreći, postalo je moguće da srpski mladi pisci ne znaju ko je Ivan Slamnig, kao i da hrvatski mladi pisci nemaju pojma ko je, primjera radi, Aleksandar Tišma. Postojao je samo jedan pisac na koga su se praktično svi pozivali. Bio je to Kiš. Podgorički pisac Balša Brković taj je fenomen duhovito krstio kao "konsenzus o tri slova". Na tom tragu, mnogi su pravili zbornike o Kišu. Meni se čini da je najširi i najefektniji napravio banjalučki pisac Milenko Stojičić. Njegove "Priče o Danilu Kišu" objavio je beogradski "Arhipelag", Kišov ekskluzivni (post)jugoslovenski izdavač. Najstariji pisac u knjizi je Kišov prijatelj i vršnjak, fakultetski kolega Tvrtko Kulenović (1935 - 2019). Najmlađi je rođeni Jajčanin - Radomir Mitrić (1981). Između je stalo trideset i troje pisaca i spisateljica, različitih po svemu, ali spojenih u ljubavi prema Kišovoj umjetnosti. Ja sam posljednji od nas trideset troje, ja sam drugi najmlađi. I bila mi je neobična čast da baš u tom tomu objavim priču "Grobnica za Seada Memagića". Memagić je bio medicinski tehničar, rodom iz Bihaća koji je živio u Zagrebu i veoma je poštovao Kiša kao pisca. Pisao mu je u ona stara predimejlska vremena i Kiš mu je na pisma odgovarao. Ta je pisma Mirjana Miočinović objavila u knjigama Kišove prepiske. U ratu je Memagić mobilisan u Hrvatsku vojsku i na jednom ratištu je nestao. U "kišovskoj" varijanti njegove prozne biografije pisao sam ovako: "Pitali su se razni šta bi bilo da je Kiš živ dočekao ratni raspad Jugoslavije. Da li bi pisao? O čemu bi pisao? Stanko Cerović je dobro primijetio da je Kiš 'jedina figura iz predratne kulture koja je bila pomalo živa i u toku ovog rata.' On, koga je u književnost odveo nestanak oca, bio je posljednji jugoslovenski pisac, posljednji pisac zemlje čija su posljednja baština hiljade nestalih, po posljednjim informacijama deset hiljada šest stotina i pedeset troje nestalih (10.653). Navedeni broj je obznanjen na dan kada završavam ovu priču, na Međunarodni dan nestalih, 30. avgusta 2016. Među njima je i Sead Memagić, čovjek kome je Danilo Kiš, sačuvavši njegova pisma, unaprijed napravio kenotaf i ne znajući. 'Jer telo je vatra, voda ili zemlja, a duša je alfa i omega, njoj treba podići svetilište'".

Istina

Nažalost, Milenko Stojičić je umro nedugo nakon što su objavljene "Priče o Danilu Kišu". Nekoliko godina kasnije, objavio sam pomenutu priču u svojoj knjizi "Istinite priče". Namjestilo se da sam dan-dva prije štampanja napravio sljedeću intervenciju: "Knjige imaju svoju sudbinu i dopisuju se same. Nekoliko dana nakon što sam napisao da o ovoj knjizi i pričama u njoj nemam više šta reći, otkrio sam novu informaciju - istinitu! - koja u nju mora da uđe. Sedam godina nakon što je napisana priča o nestalom Seadu Memagiću, njegovi posmrtni ostaci su pronađeni u N. N. grobu na katoličkom groblju u Orašju. Identifikovani su u Modriči, a konačni smiraj su našli na muslimanskom groblju u rodnom mu mjestu Bakšaiš kraj Bihaća." Uglavnom, devedeset godina poslije Kišove smrti, sjećanje na njega žive gdje god se piše i govori na srpskom pa i u Banjaluci. Uostalom, u jednoj skorašnjoj kolumni Stevo Grabovac eksplicitno kaže: "Najbolji pisac je Danilo Kiš".

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.