"Sjećanja" Borislava Đurđevića (2): Opkoljeni u Ptuju

Borislav Đurđević 29.07.2025 08:32

Foto: Agencije

Rat je već visio u vazduhu i vidjelo se da je neizbježan. Nalazio sam se na goniometarskoj stanici Spuhlja kod Ptuja sa posadom od dva građanska lica, Slovenca i jednog zastavnika Hrvata, kao i nekoliko vojnika koji su nam dodijeljeni kao straža.

Do tada naš posao je bio da zajedno sa drugim goniometarskim stanicama, rasutim širom Jugoslavije, "slikamo" i pratimo lokacije jedinica raznih zemalja, od američke 6. flote u Sredozemlju, Južnog krila NATO pakta, do austrijske i mađarske vojske, kao i 101. i 102. ruske motostreljačke divizije koje su bile locirane u Mađarskoj, a koje su po vatrenoj moći bile jače od naših korpusa. (Nakon raspada SSSR-a oficiri tih jedinica su, u opštem rasulu, tu tehniku prodavali na sve strane, između ostalih naoružavali su i Hrvatsku)

Čim se zagužvalo u Sloveniji, nakon prvog pucnja, okrenuli smo antene prema snagama koje su napadale JNA i hranili operativu sa podacima o lokacijama teritorijalaca.

U svakom ratu, i za vojnika i za civila, bez obzira koliko znali o moći i dometu oružja i oruđa, prvi pucanj je susret sa nečim novim, u prvi mah - strašnim. Bili smo odmah na početku okruženi nekakvim teritorijalcima, ali pucanja nije bilo. Pred sam početak rata proveo sam dva-tri dana na njihovim vježbama, a znali su me kao novinara. O toj "vojsci" sam stvorio sliku kao o bezličnoj i bezvoljnoj masi, dok su im novopečene starješine bili veoma ambiciozni, što je bila jedina opasnost. To iskustvo mi je narednih dana mnogo pomoglo. Prvog dana u ratnu stvarnost me je stalno vraćalo gruvanje topova istočnije kod Ormoža, gdje je pukovnik Ratko Katalina (kasnije je kao član komande 2. Vojne oblasti teško ranjen u koloni u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu) sa svojom jedinicom iz Varaždinskog korpusa vršio proboje preko zasjeda i barikada prema granici Prekomurju, kao i salve koje su se čule zapadnije od Maribora prema granici, gdje je veoma uspješno komandant mehanizovane brigade pukovnik Stevan Tomić, potonji general i član GŠ VRS zadužen za finansije, Bijeljinac, veoma uspješno izvršio zadatak i zaposjeo granicu od Šentilja do Slovenj Gradeca.

Počelo je

U mozgu sam prelomio da je rat stvaran kada je drugog dana sukoba iznad Ljubljane oboren helikopter koji je nosio hljeb i tom prilikom je poginuo član posade aviomehaničar, starješina Bojanče Sibinovski, sa kojim sam se od milja zvao "kume". Nikada neću zaboraviti ushićenje Jelka Kacina kada je na televiziji izgovarao njegovo ime kao mrskog neprijatelja koga su ubili! To je isti onaj Kacin koji je, kao evroparlamentarac, kasnije, dvijehiljaditih harao po ovim terenima i reketirao lokalne političare po Bosni, Srbiji i Crnoj Gori. Izmislio je čak i neko priznanje za najboljeg gradonačelnika i za 80 hiljada evra dodijelio ga jednom gradonačelniku u BiH, a ovaj ujutro uhapšen zbog kriminala i sproveden u zatvor!

Nisam imao skoro nikakve resurse za odbranu, ljudstvo je bilo uglavnom tehničke struke, a vojnici neiskusni. Od naoružanja smo imali samo lično i to sa samo jednim borbenim kompletom municije, što je u žestokim uslovima bilo dovoljno za nekoliko sati borbe.

Sam objekat se nalazio usred polja zasijanih pšenicom, spojen jednim makadamskim puteljkom, na nekoliko stotina metara od magistralnog puta Ptuj - Ormož - Krapina. Pored su bila dva velika goniometarska antenska sistema koja su zauzimala najmanje pola hektara, a nekih sedamsto-osamsto metara uokolo nije bio dozvoljen nijedan objekat ili kuća. Kao svi mali objekti JNA bili smo opremljeni raznim potrepštinama za život da možemo opstati nekoliko dana bez kontakta sa spoljnim svijetom. U početku, kritičan je bio samo hljeb, ali imali smo dvopeke.

Odmah sam shvatio da nas, mada smo bili potpuno opkoljeni sa nekoliko stotina teritorijalaca, nisu napali zbog toga što su mislili da imamo nekakvo strašno oružje ili su njihove starješine imale neposlušnost mobilisanih teritorijalaca. Do nas su stizale ružne vijesti o padu skoro svih naših malih objekata. Pala je goniometarska stanica, ista kao moja, u Kranju, objekat na Rožniku kod Ljubljane, a ljudstvo uglavnom zarobljeno, dok se manji dio uspio izvući kroz šumu prema parku Tivoli. Najveći i unikatni objekat na Pohorju sa koga su praćene radio-relejne veze susjednih zemalja i Južnog krila NATO pakta, takođe je pao. Taj objekat sa pomoćnim zgradama bio je veliki plastični, sa specijalnim nemetalima armirani toranj, visok četrdesetak metara sa tri nivoa u kojima su se nalazile sale za rad, a na vrhu su bile postavljene prijemne antene. U zidovima nije bilo ni trunke metala da to ne bi slabilo i ometalo prijem signala na antenskom sistemu. Bilo je to građevinsko čudo, jedini takav objekat u Jugoslaviji, a naši građevinari su se za njega "uvježbavali" gradeći ranijih godina dva takva u Iraku. Ranijih godina često sam tamo bio u smjenama i pratio to čudo od početka do završetka izgradnje. Posluga ovog objekta sastavljena od starješina i građanskih lica, prevodilaca, kada je započeo napad razbježala se po šumi, a jedan vodnik, Abaz Polovina, rodom iz Goražda, uspio se probiti čak do mene, dvadesetak kilometara dalje, dok je trenutni komandir Ciril Belšak, Slovenac, uspio da se izvuče do stana i tu se primiri. Kada smo ga presvukli i nahranili, pustili smo ga da ide porodici u Maribor. Ovo su bili samo naši objekti, a padala su redom i čvorišta veze, mala skladišta... Nijednog, jedinog momenta, ni ja niti drugi pripadnici nismo pomišljali da se olako predamo. Stalno mi je bila na pameti sentenca Mateja Bora: "Kada vjetar duva, grane se za korijen drže!" Moj korijen je bio jasan i nisam mogao zamisliti da me pod oružanom pratnjom, zarobljenog, sprovodi neki trbušasti teritorijalac.

Dobri čovjek Alojzije

Prvo sam pozvao u lokalnu poštu da ih upozorim da slučajno ne isključuju telefonske linije do objekta (i vojne linije su išle preko pošte), jer ću ispresijecati sve centralne kablove koji su išli ispod mog objekta, pa će pola Slovenije ostati bez telefonije. Tamo se našao i neki teritorijalni komandant i pitao me šta predlažem, jer on ima naređenje da to uradi. Rekao sam mu da ne pipa ništa, a svoje da izvijesti šta je uradio, pa ćemo popiti piće kada se ovo završi. Djelovalo je! Bio sam jedini mali objekat kome nije isključen telefon i struja, jer smo ljude koji su poslati da nam isključe struju otjerali. Tom prilikom u nogu je ranjen jedan električar, dobar čovjek, zvao se Boris Fras, a koji je kasnije tužio slovenačku državu da ga je ilegalno poslala da na trafo-stanici isključi vojsci struju. I dobio ih je na sudu.

Sa jugoistočne strane od nas su se nalazili industrijski objekti i farme peradarske industrije "Perutnine" Ptuj, čiji je direktor bio jedan izuzetan čovjek Alojzije Lojze Gojičič. On je za "tu glupost" zabranio mobilizaciju ljudi iz svoje firme, a zabranio je i da se ti čudni vojnici "muvaju" u blizini njegovih objekata. Čuo sam da je kasnije imao problema, pa se bio preselio u Italiju, ali se, ipak, kasnije vratio u svoj Ptuj kome je bio isto ono što i Fikret Abdić Velikoj Kladuši.

Iz tog pravca, treće večeri rata, "Perutninine" žene su se organizovale i dostavile nam hranu, posebno hljeb i taj tajni kanal kojim su nas Slovenke snabdijevale funkcionisao je cijeli rat. Čak su nam jednu noć doturile još i jedan zamrzivač pun hljeba. Te večeri sam najodanijem vojniku, koji nije pokazivao strah, a bio je Goranac, i bio mi je nesporno lojalan, naredio da uzme iz alata testeru za željezo i da prereže jarbol za zastavu, a da zastavu postavi na jedan drveni srg. Kada je to uradio, uzeli smo es-em-be farbu i malo našarali tu cijev, zakamuflirali je maskirnim mrežama i sve je ličilo na pravi top! Bio je to moj odgovor na njihovu najavu da su donijeli minobacač da nas gađaju.