Foto: Kolubarska bitka (2): Odbrana na "brzu ruku"
Uprkos stalnom i žestokom pritisku neprijatelja, povlačenju i teškom stanju u kome se nalazila srpska vojska, ona je, stalno primenjujući niz taktičkih i operativnih postupaka (manevri i sl.), sve vreme bitke na Drini, uspela očuvati jedinstvo fronta, nanositi neprijatelju velike gubitke i iscrpljujući ga ne dozvoljavajući mu da odsutno tuče nijednu njenu jedinicu.
Uz sve ove okolnosti srpske snage su za prvih desetak dana nastavka ofanzive bile odbačene na desne obale Kolubare i Ljiga (na oko 85 km od Drine) gde su od 14. do 17. novembra zaposele novu liniju odbrane Obrenovac - Lazarevac - Ljig. Ovim je bitka na Drini bila završena, a produžetkom napada austrougarskih snaga, počela je nova jednomesečna, krvava, Kolubarska bitka.
U jednomesečnom zatišju borbenih dejstava odmorene i popunjene austrougarske snage su uoči Kolubarske bitke ponovo narasle na 245.000 vojnika sa preko 800 topova. Snažno potiskujući srpske snage u povlačenju prema unutrašnjosti, one su 15. novembra zauzele Valjevo i već sledeći dan, 16. novembra, izbile ispred Kolubare i Ljiga sa sledećim rasporedom:
- 5. armija (Kombinovani i 8. korpus - četiri divizije i jedna brigada) se nalazila na levom krilu napada, na levoj obali Kolubare, usmerena ka Obrenovcu, Stepojevcu i Lazarevcu. Komandant general Liberijus fon Frank.
- 6. armija (13, 15. i 16. korpus - sedam divizija i tri brigade) se nalazila na desnom krilu napada: 13. korpus na levom krilu armije, na Kolubari između ušća r. Ljiga i r. Ribnice, 15. i 16. korpus, prikupljeni u rejonu Valjeva radi odmora i sređivanja, vršili su izviđanja prema Suvoboru i Maljenu dok su se 4, 7. i 9. brigada nalazile u rejonu Rogačica - Bajina Bašta - Višegrad. Komandant, ujedno komandant cele Balkanske vojske je bio general Oskar fon Poćorek.
Iako su bile već dosta umorne i udaljene od svojih izvora snabdevanja, čime je ono postalo bitno otežano i neredovno, general Poćorek je, u želji da iskoristi povlačenje i slabost srpske vojske kao i rezultate dotadašnjih uspeha, naredio 5. armiji i 13. korpusu 6. armije da produže napad radi zauzimanja visova na desnoj obali Kolubare. Za isto je imao više razloga: da ne dozvoli srpskoj vojsci predah, odmor, popunu ili pregrupisavanje; da su na Kolubari ostale samo srpske zaštitnice, a da je, obmanut izjavama srpskih zarobljenika, glavnina snaga nastavila dublje povlačenje ka unutrašnjosti tj. u rejon Kragujevca i Aranđelovca te da su, prema pogrešnom izveštaju austrijskog poslanika u Sofiji, srpske snage na izdisaju. Takođe, vrlo važno je bilo što hitnije zauzeti prugu Obrenovac - Lajkovac - Valjevo čime bi se otežano i nestabilno snabdevanje blatnjavim kolskim putevima zamenilo železnicom. Raspored snaga je bio frontalni - linijski bez rezerve.
Potisnute žestokim pritiskom neprijatelja nastavkom njegove ofanzive početkom novembra, srpske snage su nove položaje na desnoj obali Kolubare i Ljiga posele u sledećem rasporedu:
- Obrenovački odred (10.000 ljudi, 26 topova i 48 mitraljeza), držao je front od ušća Kolubare u Savu do r. Marice. Komandant je bio pukovnik Milisav Lješjanin (kasnije ga zamenio pukovnik Dušan Tufegdžić);
- 2. armija (najveća, 81.000 ljudi, 138 topova i 40 mitraljeza) sastava: 3 pešadijske i 1 konjička divizija je bila razvijena na delu fronta od r. Marice do r. Grabnice. Komandant armije je bio vojvoda Stepan (Stepa) Stepanović, a štab armije je bio u s. Darosava (današnji Partizani);
- 3. armija (56.000 ljudi, 80 topova i 40 mitraljeza) sastava 3 pešadijske divizije, posela je položaje na desnoj obali Ljiga od r. Grabovice do r. Kačer. Komandant armije je bio general Pavle Jurišić Šturm, a štab armije u s. Belanovica;
- 1. armija (54.000 ljudi, 80 topova i 40 mitraljeza) sastava: 3 pešadijske divizije i 1 odred, držala je deo fronta na liniji s. Gukoši - s. Baćinac - s. Rude - Maljen. Komandant armije je bio novopostavljeni general Živojin Mišić, a štab armije je bio smešten u selu Boljkovica. Ovo je bila najzamorenija i najistrošenija armija, a njen front nije bio zaštićen rečnim tokovima.
- Užička vojska (32.000 ljudi, 55 topova i 15 mitraljeza) sastava: 1 pešadijska divizija, 1 pešadijska brigada i 1 odred je bila na levom krilu fronta na položajima Užice - Crni Vrh - Kadinjača. Komandant je bio general Vukoman Aračić;
- trupe Odbrane Beograda (19. 000 ljudi, 47 topova i 10 mitraljeza) koje su činile 3 puka držale su front kod Beograda na liniji: Grocka - Beograd - Ostružnica - Umka. Komandant je bio general Mihajlo Živković, a štab u selu Kumodraž;
- Braničevski i Krajiški odred (oko 21.000 ljudi) su držali ranije zaposednuti severni deo fronta duž Dunava, od Grocke do Donjeg Milanovca.
Vrhovni komandant srpske vojske je bio prestolonaslednik Aleksandar Karađorđević, načelnik štaba vojvoda Radomir Putnik, a pomoćnik načelnika štaba pukovnik Živko Pavlović. Štab Vrhovne komande se nalazio u Kragujevcu.
Ukupna jačina srpske vojske (bez Braničevskog i Krajinskog odreda) je iznosila: 251.000 ljudi, 426 topova i 180 mitraljeza. Dužina fronta je bila oko 200 km a udaljenost štabova 2, 3. i 1. armije 10-12 km. Raspored je bio linijski takođe bez rezerve.
Crnogorska vojska je uglavnom i dalje bila razmeštena na prvobitnoj koncentracijskoj prostoriji.
- Lovćenski odred (8. 000 ljudi i 26 topova), na prostoru Lovćen - Sutorman. Komandant divizijar Mitar Martinović;
- Hercegovački odred (15.000 ljudi i 20 topova), na prostoru Krstac - Grahovo - Trubjela. Komandant, a ujedno načelnik štaba Vrhovne komande crnogorske vojske bio je serdar Janko Vukotić;
- Sandžački odred (6.000 ljudi i 6 topova), razmešten kod Pljevalja. komandant brigadir Luka Gojnić;
- Starosrbijanski odred (6.000 ljudi i 12 topova), na granici prema Albaniji. Komandant brigadir Radomir Vešović.
U celoj prvoj godini rata crnogorska vojska je, držeći se plana o defanzivi, odolevala napadima austrougarske vojske iz pravca Boke Kotorske i primorja uspešno braneći lovćenski front. Sandžačka vojska je zajedno sa Užičkom vojskom izvodila ofanzivna dejstva u BiH za vreme mirovanja fronta u Srbiji u bici na Drini.
Intervencijom jednog novooformljenog austrougarskog korpusa izbačeni su iz BiH bez posebnog efekta jer napad nije dobro koordinisan sa ostalim dejstvima srpske vojske. Povlačenjem srpske vojske i dolaskom na nove položaje pristupilo se utvrđivanju i saniranju teških posledica dotadašnjih dejstava. Linija je bila organizovana na brzu ruku i po grupnom sistemu, a zatvarala je sve pravce koji sa Kolubare i Drine vode u unutrašnjost. Nadošle reke, Kolubara i Ljig, su išle naruku braniocima predstavljajući ozbiljnu prepreku neprijateljskom nadiranju, naročito na podvodnom i močvarnom delu donjeg toka Kolubare. Najosetljiviji delovi fronta su bili istureni rejoni na Vračem brdu i Čovki, na delu fronta 2. armije a koji su se mogli tući unakrsnom artiljerijskom vatrom, kao i front 1. armije koja ispred sebe nije imala vodenu prepreku. Upravo na ovim delovima fronta je neprijatelj u nastavku svoje ofanzive imao i najviše uspeha. Imajući u vidu da je nova linija po dubini bila oslonjena na planine Bukulju, Rudnik, Suvobor i Maljen i kao takva pogodna za protivofanzivu, Vrhovna komanda je to sve vreme imala na umu. Isto se moglo učiniti tek posle određenog odmora i popune jedinica ljudstvom i municijom, u prvom redu artiljerijskom. Iako je preduzela niz mera da se ove popune i obezbede, one su bile vrlo skromne, praktično beznačajne.
(Nastavak u sljedećem broju "Glasa plus")
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.