Vida Davidović, dobitnica Sterijine nagrade, za “Glas Srpske”: Sloboda ne postoji, ali i opsjena je bolja nego beznađe

Ovako je razgovor za “Glas Srpske” započela dramska spisateljica Vida Davidović, kojoj je nedavno uručena Sterijina nagrada za originalni dramski tekst “Mali ratovi i kabine Zare”.

- Sada kada se ispostavilo da sam ipak dramska spisateljica koja će djelimično uspjeti i zahvaljujući nagradama, shvatila sam da nagrade svakako jesu veliki podstrek - dodaje Davidovićeva.

GLAS: Kakva je budućnost teksta i planovi što se njegovog oživljavanja na sceni tiče?

DAVIDOVIĆ: Ne smijem o tome da pričam, a nisam ni sama baš sigurna. Čućete.

GLAS: U jednom razgovoru naveli ste da su u tekstu “Mali ratovi i kabine Zare” zastupljene dvije paralelne priče, od kojih je jedna u ratu, jedna u miru, a jedna prati majku, dok druga prati kćerku. Kako je to prikazano iz perspektive osobe koja je odrasla na ovim prostorima, na razmeđu rata i mira?

DAVIDOVIĆ: Pisala sam o načinu na koji nezaliječena transgeneracijska trauma, patologija, pa i rat utiču na moju generaciju ili ljude (naročito djevojke) u mojoj generaciji. Vjerujem u istoriju i nasljeđe. I vjerujem da se zločini ne zakopavaju. Evo, jednom me tata pitao: “Da li ti stvarno misliš da rat ima posljedice na tvoju generaciju?” Ja sam rekla da ima, naravno. Nisam sigurna da li je to želio da čuje budući da su i njihove generacije željele da se to sve pokopa i zaboravi, ali poenta je zauvijek bila da nema pokopavanja i nema zaborava. Sve što se pokopa se rodi u nekoj formi anomalije i degeneracije - možda u nekoj sasvim drugoj generaciji, na neke potpuno petnaeste načine, ali se rodi. To je “Nečista krv”. Zapravo, to je svaka priča o postanku porodice i to je svaka priča o traumi. Misliš: “Idem dalje, sve je u redu”, legneš da spavaš, ne možeš da spavaš, onda više ne možeš da jedeš, onda kreću slike iz nesvjesnog i tek tad shvataš da nisi pokopao. Sve što se desilo je zauvijek tu, pa i rat. Moja junakinja Mala (iz sadašnjosti) nikad ne pomene rat niti ga se sjeća, ali ga nosi u plesu, nogama i seksualnosti. I to joj je, između ostalog, ostavljeno u amanet.

GLAS: Kako je postavljena priča odnosa majke i kćerke i šta biste rekli da ste posebno izdvojili kao niti koje ih vežu i razdvajaju?

DAVIDOVIĆ: One se rijetko sreću, na nivou tri scene od kojih u dvije imaju neku formu razgovora. Forma je takva da ih pratimo u nekim istim godinama, majku u dvadesetim, kćerku u dvadesetim i da ih nekako pratimo u paralelnim životnim okolnostima, sa ostatkom dramskih lica koja su kao lica u ogledalu. Veže ih motiv traume i motiv rata - samo što je kod majke to zaista rat, a kod kćerke je to rat sa sobom i rat sa odjekom neprerađenog ratnog porodičnog nasljeđa. Šta ih razdvaja? Pa gotovo ništa, osim što majka vjeruje odrazu u ogledalu, a kćerki je ostavljen svijet u kom više ni u to ne može biti sigurna.

GLAS: Kako se mlada osoba nosi u borbi sa sobom i okolinom, i sa svojim ličnim ratovima?

DAVIDOVIĆ: Teško (smijeh). Svi smo mi skloni autodestrukciji u tim borbama, skloni smo raznim malim predajama u malim ratovima - pa i anoreksija je predaja (iako nekad izgleda kao strateško rješenje i nesporno je borba na nekom drugom frontu). Anoreksija je gora od predaje, anoreksija je direktan put ka smrti. Čista kapitulacija. Kako se zdravo nosi, bez kapitulacije? Možda samo odrastanjem, liječenjem, terapijom. Prihvatanjem ožiljaka, saniranjem i ponovnom mogućnošću vjerovanja u vaskrsenje, u nadolazeći dah novih stvari i stvarnosti. Nekih, nadam se, u koje nećemo imati problem da povjerujemo.

GLAS: Treba li umjetnost nužno da bude društveno angažovana i da li svi oni koji se, na bilo koji način, bave umjetnošću treba da ukazuju na probleme i boljke svijeta u kojem žive i čiji su dio?

DAVIDOVIĆ: U ovom trenutku, iskreno, ne znam čemu to služi. Mislim, da bi bilo šta došlo do bilo koga, mora se prvo sprovesti jedna masovna deelitizacija pozorišta (govoriću o pozorištu, jer to najbolje znam), a i umjetnosti. Sada, kada građanska pozorišna publika pravi predstave za građansku pozorištu publiku, dolazimo u situaciju da idemo u pozorište da se slažemo, potvrđujemo jedni drugima mišljenja o svijetu, odemo kući i samozadovoljno zaključimo da smo jako pametni i da je baš lijepo bilo na koktelu. Gdje je tu revolucionarnost u umjetnosti, opservaciji, iskazu? Opet, mogu da mislim kako bi tek izgledalo kad bi manje privilegovani postali pozorišna publika. Odmah bi neki pametni “kulturni radnik” počeo da ih podučava o smislu života. To bi tek bilo užasno. Tako da, moj odgovor na pitanje je da u ovom sistemu nema ni smisla govoriti o tome.

GLAS: U čemu nalazite slobodu (ili makar njene obrise)?

DAVIDOVIĆ: Nema slobode, svi idemo od kaveza do kaveza, kao u noaru, kao u “Jadnicima”, kad nesrećni Žan Valžan bježi od Žavera, a iza ugla je uvijek neki Žaver. Sa tim unutrašnjim zatvorom se treba pomiriti i nastaviti tragati za stvarima koje za trenutak omogućavaju izlazak iz tog osjećanja skučenosti. To može biti trčanje, čitanje, pisanje ili vrištanje omiljene pjesme u kafani. Sloboda apsolutno ne postoji, ali i opsjena je bolja nego beznađe.

GLAS: Šta biste rekli da su pozitivne i negativne strane savremene srpske drame i čemu Vi planirate da se posvetite u budućnosti?

DAVIDOVIĆ: Teško mi je da govorim o tome, jer ne postoji objektivni istorijski otklon u odnosu na savremeno stvaralaštvo. Uvijek mislim da je u umjetnosti, kao i u istoriografiji, potrebno da prođe izvjesno vrijeme da bi mogli da se donose finalni zaključci. Današnji mladi pisci imaju dvadeset pet godina i po dvije drame. Tu je jako teško govoriti o opusu i formiranom iskazu i estetici. Ali, evo, da ne bude da nisam ništa rekla: u savremenoj srpskoj drami mi se mnogo dopada eksperimentisanje sa formom i što smo se pomjerili od dominantnog žanra građanskih drama ka nečem drugom.

Planovi

GLAS: Na čemu trenutno radite i kakvi su Vaši planovi za naredni period?

DAVIDOVIĆ: Radim drugu ruku romana. Završavam master rad na Teoriji dramskih umetnosti i medija na FDU. I pišem, pa šta bude. Ja uvijek pišem, a svijet neka vidi šta će sa tim (smijeh).

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.