Snježana Mišić za “Glas Srpske”: Duboko vjerujem u žensku solidarnost

Ovako je razgovor za “Glas Srpske” započela glumica Narodnog pozorišta Republike Srpske Snježana Mišić, govoreći o pripremanju predstave “Čelične magnolije”. Ova predstava, rađena po tekstu Roberta Harlinga, a u režiji Ane Grigorović premijerno će biti odigrana u subotu na sceni “Petar Kočić” u Narodnom pozorištu Republike Srpske, od 20.30 časova.

- Naravno rediteljka Ana Grigorović je zaslužna što je proces bio tako produktivan i prijatan. Bilo je zadovoljstvo raditi u ovoj ženskoj ekipi! Nadam se da će se ta dobra energija sa proba osjetiti i u predstavi - dodaje Mišićeva.

GLAS: Kako je pripremati predstavu koja je rađena prema priči istoimenog filma i koliko je u stvari, za samo pripremanje uloge, bilo korisno osvrnuti se na te filmske verzije likova?

MIŠIĆ: Moram biti iskrena i priznati da nisam gledala nijednu verziju istoimenog filma. Ima ih par. Rijetko film i predstava mogu biti i slični. Mislim da ne može naročito koristiti glumcu da se oslanja na nešto što je radio neko drugi po istom dramskom tekstu. Drugi koncepti, drugi uslovi, drugi medij. Osnovni zadatak je napraviti nešto svoje i autentično na način koji je tvoj i ličan i samo tako se u ulozi može uživati i samo tako glumac može stati iza onoga što radi.

GLAS: Kako biste objasnili sam izraz čelična magnolija i šta biste rekli da u stvari sve opisuje?

MIŠIĆ: Čelične magnolije su nesalomivi nježni, predivni cvjetovi. To su te divne, naizgled nježne žene koje su zapravo jače od čelika, jače od muškaraca i od svega što im život nameće. One su te koje ostaju na nogama, čvrste i stamene kad se sve ostalo ruši. One su oličenje snage koja se krije iza nježnosti.

GLAS: Sama predstava, kao i film, govori o ženskoj solidarnosti, prijateljstvu, kada je najteže i prosto o životu kao takvom. Koliko je danas takve solidarnosti i ljudskosti u društvu?

MIŠIĆ: Duboko vjerujem u žensku solidarnost. Ona je prirodan nagon i potreba, i kod ljudi i kod mnogih životinja. Ona je tu kad je najpotrebnija. Ne mislim da danas nema ženske solidarnosti, nježnosti i podrške, ali u svoj ovoj kakofoniji kojom smo bombardovani sa društvenih mreža i ostalih medija, one se ne vide i nisu zanimljive. Mnogo su glasnije osude, predrasude i podsmijeh. Vjerujem da svaka od nas u svojoj blizini ima bar jednu ženu koja joj je oslonac i podrška kad je najpotrebnije.

GLAS: Vi glumite Truvi Džouns, koju u filmu igra Doli Parton. Njen lik je dosta pozitivan, vedar i kroz sve u životu kao da ide nekako s nekim naizgled lagodnim pristupom, uvijek zračeći vedrinom i dajući podršku drugima. Koliko je takvo nešto moguće u stvarnosti i kako čovjek ovog vremena da održi tu pozitivnost?

MIŠIĆ: Truvi je divan lik. Ona je borac, lafica jedna, vedra i energična dobrica. Njen frizeraj je utočište svim tim divnim ženama u komadu. Ne znam koji lik je divniji i koja žena je uzbudljiviji karakter. Svih naših šest dama su čelične magnolije koje ostaju vedre uprkos životu. A tako je i danas, na svakom od nas je da cijenimo to što imamo i nađemo svoje utočište gdje ćemo se nasmijati, gdje će nas neko zagrliti i gdje ćemo čuti lijepu riječ, a onda je sve i vedrije i lakše. Truvi u jednom momentu kaže “smijeh kroz suze moj je omiljeni osjećaj”. Vremena su takva da treba naučiti smijati se kroz suze.

GLAS: “Čelične magnolije” su jedna životna priča, ljudska. U tom smislu kakva su Vaša očekivanja što se prijema kod publike tiče? I koliko su Vam lično važne takve priče u pozorištu?

MIŠIĆ: Publika će voljeti predstavu. Sigurno. Biće duhovita, visprena, dinamična, potresna, topla i lijepa. Teme kojima se bavimo u predstavi su velike, važne i univerzalne. Drago mi je da sam dio ekipe koja ima privilegiju da se njima bavi. “Čelične magnolije” su uspješno izvođene bezbroj puta u pozorištima širom svijeta, filmovi su uspješni, a razlog je upravo istinitost, iskrenost i čisti motivi koji pokreću taj komad. Danas je to potrebnije nego ikad, čini mi se.

GLAS: Kada govorimo o pozorištu uopšte, koje su teme koje, recimo, smatrate da je važno da budu obrađene i kojih tema nam nedostaje?

MIŠIĆ: Pa evo upravo naša predstava, to je važno, npr. Važno je pričati o ženama i njihovim pravima, borbama, solidarnosti, podršci i snazi, pogotovo u vrijeme banalizacije i obesmišljavanja svega, pa i ženske ljepote, snage, inteligencije, duha. U vrijeme ove epidemije egoizma, mora se govoriti o ljepoti prijateljstva, solidarnosti, saosjećanja i podrške.

“Jazavac”

GLAS: Osim kao glumici, kakve priče su Vam bitne kada je riječ o predavačkom i mentorskom radu s mladim polaznicima u Studiju “Jazavac”? Kakva su Vaša iskustva u radu sa polaznicima i koliko je realizacija predstava i sam proces rada važan za razvoj mladih ljudi, bilo da postanu glumci ili ne?

MIŠIĆ: Moj rad sa djecom u Studiju “Jazavac” je dragocjen za mene da ne znam odakle bih počela da govorim. Više puta sam citirala Dostojevskog, koji je rekao da se duša liječi kada ste među djecom. To je zaista tako. Svim snagama se trudim da djeca koja dolaze na časove glume prvenstveno shvate i povjeruju da su baš takva divna i da ne moraju ništa više, da samo budu dosljedni sebi i onome što su, bez obzira na to šta im se nameće. Ovim generacijama je teže, mada to nije popularno mišljenje. Veliki je teret kad si vidljiv i dostupan non-stop i kad se sve nameće kao forma. Ja se trudim da im dam glas. Da sa scene kažu sve što osjećaju i misle, sve o vremenu u kojem žive, da boravak u školi glume bude oslobađajući i ohrabrujući. I ovi klinci danas su sjajni, a ljubav i učenje je obostrano pa se nadam da će i druženje trajati dugo.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.