Jubilej predstave “Istina (ne) boli” u Narodnom pozorištu Republike Srpske
BANjALUKA - Jubileji su lijepi trenuci prisjećanja početaka nastanka nečega, a posebno su lijepi oni pozorišni, jer kako prolaze godine i izvođenja, svaka predstava, a i glumci sa njom, rastu, sitnicama mijenjaju njen oblik i u njenu srž unose male, oku neprimjetne, ali dušom vidljive promjene.
Jedna od takvih predstava, koja će svoj jubilej, 50. izvođenje, obilježiti sutra naveče na sceni “Petar Kočić” u Narodnom pozorištu Republike Srpske je “Istina (ne) boli”. Svoj život živi od 15. decembra 2015. godine, rastući svakim novim izvođenjem zajedno sa svojom pričom koju oživljava na sceni, sa glumcima i publikom.
Jubilarno izvođenje ovog komada, rađenog po tekstu radnog naslova “Kod večite slavine”, autorke Jelene Kojović Tepić, a u režiji Igora Tešića, počeće sutra u 20.30 časova.
Govoreći o jubileju, autorka, novinarka i književnica Jelena Kojović Tepić zabilježila je da dugovječnost jedne pozorišne predstave zasivi od nekoliko faktora, kako su joj pričali prijatelji glumci.
- Pored onih očekivanih, dobrog teksta, dobre režije i glumačke igre i, naravno, dobre publike, postoji i ono “nešto”, nazovimo ga iks faktorom, koji se desi ili ne desi. Pedeseto igranje neke predstave dokaz da se desio iks faktor. Kao neko ko nije odlučan da uspije na pozorišnoj sceni, nego je tu iz čiste zabave i ličnog afiniteta, ja sam se u eksperimentu s pisanjem komada igrala, i tako sam shvatila i njegovo postavljanje na scenu. Neki dan sam ga pogledala nakon nekoliko godina pauze i pomislila da bih sad mnogo toga napisala drugačije. Ono što sam i sad, kao i u vremenu kad sam pisala komad, sigurna je da naša pozorišna scena vapi za savremenim dramskim tekstom. I danas se radujem kad naše pozorište postavi nekog živog, domaćeg pisca, jer je za mene suština pozorišta baš to, igranje našeg života - navela je ona.
Kako je kazala, postoji i trenutak, za koji nije sigurna osjećaju li ga profesionalni dramski pisci, kada se komad pretvorio u predstavu, tad to više nije bilo nešto njeno, jer je pripao ansamblu.
- Svu ljepotu scenske realizacije “Istina (ne) boli” duguje, uz reditelja, divnoj glumačkoj ekipi koja predstavu voli i provodnik je za iks faktor - rekla je ona.
U autorskom timu predstave su dramaturg Milan Gajić, scenograf Dragana Purković Macan, kostimograf Ivana Jovanović i kompozitor David Mastikosa. U premijernoj podjeli igrali su Slađana Zrnić (Nada), Smiljana Marinković (Radmila), Đorđe Marković (Momčilo Đurić, gazda), Goran Jokić (Mijanović) i Bojan Kolopić (Bogdan). Glumicu Smiljanu Marinković trenutno zamjenjuje Dragana Marić.
Glumica Slađana Zrnić, osvrćući se na jubilej, za “Glas Srpske” istakla je da je ovo topla priča o istini, kao što i sam naslov govori.
- Zahvalna sam na tome što se poklopila dobra glumačka ekipa, nas pet, gdje smo se od starta složili ko šta igra, na koji način, ko je u čijoj funkciji. Mala je scena u pitanju, tako da su tu sitni detalji važni da bi atmosfera bila dobra. Igor Tešić, reditelj, nas je zaista prihvatio. On je tada bio mlad kao pozorišni reditelj, ali njegova posvećenost, njegova dobra analiza komada, osjećaj da se prepusti starijim kolegama, nama, da mu pomognemo da to oživi na sceni je bila divna - objasnila je ona.
Kako je dodala, autorka teksta dala im je sve karte otvorene, što je bilo posebno važno, jer je to ostavilo slobodan prostor za dodavanje i prilagođavanje onoga što se zove scenski jezik.
- Pedeseto izvođenje na maloj sceni govori da je ova predstava voljena i od strane publike i od strane nas aktera - zaključila je Zrnićeva.
Predstava je gostovala, učestvovala na festivalima i dosadašnja izvođenja popratilo je oko 3.100 gledalaca, prema podacima Narodnog pozorišta Republike Srpske.
Prije premijere
Predstava “Istina (ne) boli” rađena je po dramskom prvencu Jelene Kojović Tepić, po tekstu koji je izabran za najbolji dramski tekst na trećem konkursu Beogradskog dramskog pozorišta 2013. godine. Konkurs je bio pokrenut s ciljem promocije novih autora i savremenog pogleda na svijet.
- Zatvorimo li na časak oči, možemo da zamislimo jednu grdnu kafanu krajputašicu, negdje uz koridor, usred ničega, gdje među krivonogim stolovima, u oblaku dima, jedna žena prevrće pljeskavice, a drugom rukom lista “Rat i mir”. Tamo u ćošku bivši doktor istorije, u prokletstvu alkoholnog zaborava, zabranjuje literaturu “jer dobra nikad donijela nije”, dok ga sluša nekadašnji nadareni đak, sad vozač kamiona. Među njima samo onaj kočoperni, u svilenom odijelu, grlat i nepismen, ima novca da plati ceh. To što, sem novca i samopouzdanja, ničeg drugog nema, čini se, nije važno. Gdje bi i šta bi ovi ljudi bili da se nije desio rat? Ima li smisla postaviti ovakvo pitanje, dvadeset godina poslije - zabilježila je 2015. godine autorka teksta prije premijere.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
