Znam ja nas... Uvreda pameti, poniženje naciji

Ljepota srpskog jezika je u uhu slušaoca. Što je milo čulima, i razumu je. Mješavinom više jezika ne postaje se dobar govornik, već smiješan govornik. (Usred ručka – kolač, pa rakija, pa malo supe, pa gutljaj kafe, pa ponovo glavno jelo). Djelimičnim primjesama tuđih jezika u svome, gubi se moć, a ljepota, kakvog li paradoksa, prelazi u suprotnost.

Kombinacija višejezične retorike, sve je manje stvar potrebe i koristi, a sve više stvar pomodarstva. A moderno je kratkovjeko, u ovom slučaju – štetno.

Izražavam bojazan da bi uskoro moglo doći i do narušavanja ravnoteže; jezik nam guraju u sutonište, pa će ga u mrak, pa u nigdinu. Ne smijemo okretati glavu od te činjenice. Za takvo stanje odgovorni  su svi oni kome je maternji jezik osnovno sredstvo, i oruđe, za rad. (Novinari, političari, nastavnici... pa i narod).

Jezik nam je sve posniji i siromašniji. Ne samo da ga ne obogaćujemo novim riječima, već ga i siromašimo, zaboravljajući i neke već postojeće riječi. Ni stara se prljavština nije slegla (bohemizmi, hungarizmi, grcizmi, turcizmi, italijanizmi...),  a već novo trunje pristiže nam u  jezik. Više smo tuđih riječi prisvojili, u posljednjih 20 (dvadeset) godina, nego naši preci za nepunih 400 (četiri stotine) godina pod turskom vlašću.

Sve su češće tuđe riječi u našim ustima: donator, institucionalizovati, implementirati, legitimitet, participacija, akt, ratifikacija, diskriminisati, infrastruktura, deklaracija, konstelacija..

Mrke su ovo riječi, i zle prilike da će se uz pomoć njih, na ovim prostorima postati dobar govornik, i biti od koristi svome rodu.

Nemam namjeru poricati značaj tih riječi (a još manje govornika), samo ističem bojazan od nadolazećeg vremena, koje nam nudi na uvid istinu: naši potomci će se sporazumijevati tuđim jezicima.

Između individue i između nacije ne egzistira adekvatna konzistencija, komunikacija i tolerancija, pa su evidentni šovinizam, diskriminacija, militarizam i netolerancija. Zato je imperativ dalje egzistencije prosperitet na evoluciji generalnih pozicija..

Stidimo li se mi to materinskog jezika, jezika naših predaka? Mogli bi se, u nekom vremenu, premetnuti i u drugi narod, nestati, ako ne budemo sačuvali ono što imamo, ono što je od iskona naše – jezik – so našeg života.

Današnji govornici mute svoje vode, da bi vode izgledale dublje – a oni hrabriji i pametniji. Retorika na ovim prostorima ponekad djeluje i kao uvreda pameti, poniženje naciji.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.